Ja sam gospodar svoje sudbine. Ja sam kapetan svoje duše. Ova moćna dva stiha na svitak je još daleke 1875. godine zapisao engleski pjesnik William Ernest Henley i tako zapečatio čuvenu poemu "Invictus". Sedamdeset godina poslije, u jeku Drugog svjetskog rata, u govoru pred Donjim domom britanskog parlamenta navedene je stihove parafrazirao Winston Churchill. Od 1964. istim je stihovima Nelson Mandela, u samoći ćelije na južnoafričkom otoku Robbenu, osnaživao vlastiti duh, kao što su to, prema svjedočanstvu viceadmirala Jamesa Stockdaela, činili i mnogi američki ratni zarobljenici tijekom Vijetnamskog rata. Danas, 148 godina kasnije, riječi iz Henleyjeva pera prošle su kroz glavu autora ovog teksta tijekom promišljanja o - liku i djelu Alexa Pereire.
Litra ruma dnevno
Da bismo razumjeli paralelu koja se provlači između sportske i životne priče novog UFC-ovog prvaka poluteške kategorije i predmetnih stihova, potrebno je vratiti se u drugu polovicu devedesetih. Tih je godina Pereira odrastao u surovoj zbilji favele u São Bernardo do Campu (São Paulo, Brazil) radeći s ocem kao pomoćni zidar. Kao 12-godišnjak je u potpunosti napustio školu te se, pritisnut siromaštvom i egzistencijalnim bremenom, zaposlio u lokalnoj vulkanizerskoj radnji. Bio je to jedan od onih poslova od kakvih zaziru i mnogo iskusniji i otporniji muškarci, a kamoli dječaci na pragu puberteta, no glavni junak ove priče nije imao izbora. Naporno je radio po deset sati dnevno u izuzetno teškim uvjetima, okružen prljavštinom i smradom spaljenih guma, a njegove starije kolege tijekom napornih smjena kao pogonsko su "gorivo" svakodnevno konzumirali "cachacu", brazilski rum destiliran od svježe šećerne trske. Mladog Alexa u početku je odbijao okus alkohola, ali ga je s vremenom postupno počeo tolerirati, da bi u konačnici - zavolio - te počeo piti jednako kao i njegovi spomenuti kolege, ako ne i više od njih.
- Do svoje 16. godine, na poslu sam pio otprilike litru ruma dnevno, obično uz nekoliko piva. Bio sam alkoholičar, pravi alkoholičar. To je jednostavno bio stil života i rada na tom mjestu. Nisam znao drugačije - osvrnuo se Pereira na to razdoblje svog života.
Spas u borilačkom sportu
Alkohol mu je služio kao svojevrsni analgetik kojim je amortizirao turobnu svakodnevicu. Sa svakom novom čašicom ruma ili nekog drugog alkoholnog pića prekarnu je realnost činio podnošljivijom, no istovremeno je, kao mladić na početku života, bio sve dalje od bilo kakve perspektive i budućnosti, ogrezao u ovisnost o alkoholu, zarobljen u vremenu i prostoru. Osim na poslu, redovito je gledao u dno čaše i prije i nakon radnog vremena, bilo s kolegama, prijateljima ili - sam - a kako to obično biva uz prekomjernu konzumaciju alkohola, nerijetko bi pijenje završilo fizičkim sukobima i razbijenim glavama. Zahvaljujući njegovoj prirodnoj snazi i urođenim borbenim instinktima, najčešće je iz tučnjava izlazio kao pobjednik, no s vremenom je shvatio da bi svoje tjelesne predispozicije, ali i akumuliranu agresiju, mogao kanalizirati kroz sport. Na pragu svojih dvadesetih donio je tako odluku koja ga je izbavila iz limba u kojem je zaglavio, ponudila mu kartu za budućnost i promijenila mu život iz korijena. Pereira se, naime, u 21. godini života upisao na kikboks.
- Pomislio sam u sebi, želim se baviti sportom jer sport spašava ljude. Ali nisam znao igrati nogomet, ničime se do tada nisam bavio, no puno sam se tukao na ulici, pa sam se odlučio za borilački sport - prisjetio se Brazilac.
Povratak korijenima
Osim što se kroz kikboks riješio ovisnosti o alkoholu, izgradio kao osoba i udario temelje svoje veličanstvene karijere, u svom prvom klubu upoznao je sunarodnjake pod čijim se utjecajem počeo intenzivno zanimati za svoje podrijetlo, obiteljsko naslijeđe i tradiciju. Tih je dana, od svog prvog kikboks trenera, Belocque Were, dobio i nadimak "Poatan", a koji na drevnom Tupi jeziku znači - kamene ruke.
- Kada sam počeo učiti o tome, samo sam želio znati sve više i više. To mi je bilo fascinantno i učinilo me produhovljenijim, osjećam da sam više u dodiru sa svojim precima - rekao je 35-godišnji borac pa ponosno istaknuo: - Ja sam 100% rođeni Brazilac. U meni nema Europljanina ni Afrikanca. Moji su roditelji oboje iz domorodačkog plemena koje je živjelo u Brazilu prije nego što je itko drugi došao ovamo.
Domorodačko pleme iz kojeg Pereira vuče obiteljske korijene jest Pataxó - autohtoni narod koji potječe iz sjeveroistočnog dijela Brazila (regija Bahia). Pripadnici Pataxó plemena u prošlosti su bili proganjani od doseljenika, a njihov teritorij, u najvećoj mjeri prekriven šumom, s vremenom je raskrčen i pretvoren u privatne farme. Godine 1962. protjerani su iz najveće preostale šume, te naseljeni u gradovima i integrirani u dominantno društvo, prilikom čega su izgubili dobar dio svog autohtonog identiteta.
Oni koji su uspjeli izbjeći prisilnu integraciju, preselili su u obalna područja i formirali nova sela, odnosno rezervate. Upravo je jedan od takvih rezervata, Pataxó Porto do Boi, Pereira posjetio početkom siječnja ove godine i pripadnicima svoga naroda donio pojas UFC-ovog prvaka - obučen pritom od glave do pete u autohtonu plemensku nošnju i premazan tradicionalnim bojama.
"Kakva je čast dočekati ovakvog ratnika koji zaista predstavlja naš narod. Uvijek si dobrodošao na ovo sveto mjesto", objavljeno je tada na Instagram profilu navedenog rezervata, uz fotografiju Pereire i njegovih sunarodnjaka.
Istinski ratnik
"Poatan" je, dakle, u borilačkom sportu pronašao ljestve kojima se uspeo iznad bezdana favela i alkoholizma, a potom je, motiviran naslijeđem svojih predaka, od blata u kojem je tavorio stigao do neslućenih sportskih visina. Najprije je ostavio neizbrisiv trag u svijetu kikboksa, osvojivši, kao prvi (i jedini) borac u povijesti organizacije, titule srednjoj i poluteškoj kategoriji, da bi onda isto ponovio i u UFC-ovom kavezu. Pod svjetlima najjače svjetske MMA organizacije debitirao je na 268 priredbi, te se publici u Madison Square Gardenu predstavio nokautom koji ledi krv u žilama. U trećoj je rundi pogodio Andreasa Michailidisa "letećim koljenom" i nemilosrdno ga dovršio s dva "ground and pound" udarca. Potom je jednoglasnom odlukom slavio protiv Bruna Silve, a onda brutalno, svojim "trademark" udarcem - lijevim krošeom - nokautirao Seana Stricklanda u prvoj rundi meča na UFC 276 "eventu". Već u četvrtoj borbi dobio je ono po što je, realno, i došao u UFC, a to je "title shot", odnosno obračun s Adesanyom, svojim starim "znancem" kojeg je prethodno dva puta pobijedio u Gloryju (jednoglasna sudačka odluka i nokaut), ovog puta na sasvim novom terenu, u drugačijem sportu i pod drugačijim pravilima.
U trećem činu njihovog međusobnog rata, Adesanya i Pereira ukrstili su rukavice na UFC 281 priredbi, a "The Last Stylebender" u taj je meč ušao kao neprikosnoveni prvak, ponajbolji "pound for pound" borac i apsolutni favorit. Četiri je runde vodio na bodove i kontrolirao situaciju u oktogonu, a onda je Pereira u posljednjoj dionici borbe, u takozvanim "dubokim vodama", otišao "all in", shvaćajući da mu samo nokaut može donijeti naslov. Pritiskao je Adesanyu, da bi ga polovinom pete runde uhvatio u razmjeni i pritom zasuo kanonadom teških krošea i aperkata, zbog čega je sudac Marc Goddard bio prisiljen zaustaviti meč. Brazilski nokauter je tako prekinuo Adesanynu četverogodišnju vladavinu srednjom kategorijom, presjekao njegov niz od 12 uzastopnih pobjeda (pet obrana titula) i na brutalan mu način oteo krunu kralja divizije. Bez te je krune, na jednako brutalan način, ostao pet mjeseci kasnije, kada ga je Adesanya nokautirao krajem druge runde.
Ispisao povijest i pobijedio - život
"To je to od njega, ‘hype‘ je ugašen...", olako su komentirali brojni rekreativni i prigodni fanovi slobodne borbe na društvenim mrežama tih dana, no 36-godišnji je Brazilac presjekao sva naklapanja odlukom da - prelazi u višu kategoriju. U svom poluteškaškom debiju najprije je, krajem srpnja na UFC 291 priredbi, podijeljenom odlukom pobijedio Jana Blachowicza, a onda prošlog vikenda nokautirao Jirija Prochazku, preuzeo žezlo UFC-ovog prvaka u novoj diviziji i utišao sve kritičare. Kao prvi čovjek koji je osvajao pojas srednje i poluteške kategorije u najjačoj svjetskoj MMA promociji, Pereira je, nakon Gloryja, ispisao i povijest UFC-a. Pri tome gotovo nerealno zvuči da su mu za to bile potrebne samo dvije godine i sedam borbi, a da je na svom putu pobijedio čak četiri UFC-ova prvaka; Stricklanda, Adesanyu, Blachowicza i Prochazku.
S obzirom na povijesni aspekt njegovih pothvata u Gloryju i UFC-u, neprijeporno je da će Pereira zlatnim slovima ostati upisan u almanasima dviju organizacija, kao i da mu pripada mjesto u samom panteonu borilačkog sporta. Ono što je ‘Poatan‘ postigao u ringu i kavezu, nije uspjelo nikome prije njega, a upitno je i hoće li uspjeti i ijednom borcu nakon njega. Pored monumentalne sportske dimenzije njegovih pothvata, međutim, svakako treba istaknuti i onu životnu.
Alexova priča, naime, komotno bi mogla poslužiti kao vrhunski predložak za vrlo inspirativan biografski film. Zahvaljujući snazi vlastitog duha, izdigao se iz blata favele i ralja alkoholizma, te je, kroz nevjerojatno 15-godišnje putovanje, od izgubljenog mladića bez ikakve perspektive stigao do statusa borilačkog velikana. Shodno tome, ovaj brazilski ratnik više nije samo predstavnik Pataxó plemena, već je predstavnik svih siromašnih, napuštenih, otpisanih i zaboravljenih duša diljem svijeta, koje sanjaju bolju i uspješniju sutrašnjicu. Uz sve uspjehe koje krase njegovu sportsku biografiju, Pereirina najveća pobjeda je ona - nad životom. Unatoč svim silnicama koje su ga vukle prema dnu, kao gospodar svoje sudbine i kapetan svoje duše, u konačnici je - stigao do vrha - a taj pothvat zaslužuje respekt koji debelo nadilazi okvire sporta.
