Pravi prijatelji savjetuju u kriznim situacijama ili šute?

Piše: Iva Mioč, vlasnica bloga Znaš li tko si?


Ako ste ikada čitali jednu od mojih prvih kolumni na temu odustajanja, onda ste imali priliku saznati da sam nakon dugih pet godina studiranja odustala od Pravnog fakulteta. Iako je prošlo osam godina od te odluke, duboko vjerujem da mi je upravo ona promijenila život. Vanjskom promatraču, lišenom šire perspektive, to može izgledati kao da sam napustila studij na kojem sam bila dugih pet godina. No protagonistu doživljene noćne more - meni - sasvim je jasno da sam napustila situaciju u kojoj je moja depresija počela uzimati maha i da sam baš tog (spomen)dana, spasila život djevojčici u meni koja je sve tiše i tužnije disala.

Nedavno sam doživjela svojevrsni ‘Deja vu’ trenutak. Kolegica mi je ispričala priču o jednoj mladoj studentici Prava koja se nalazi u sličnoj poziciji kao ja nekada. Stišće je vrijeme, pritisak roditelja i vlastita očekivanja. Umorna je i depresivna. Kao da besciljno luta nevidljivim bespućima izgubljenog sna, a današnji pad usmenog ispita, nakon nekoliko krvavih mjeseci učenja, nije urodio plodom. Iako je ne poznajem, osjetila sam duboku empatiju prema njenoj priči koja mi je suviše poznata kao i svi simptomi bolesti od koje boluje, a koju nitko ne priznaje. Pa ni ona sama. Osjećaj koji približno opisuje težinu svijeta koja se svalila na njena ramena mogla bih slikovito poistovjetiti s betonskim utegom oko nožnog zgloba, zbog kojeg se ne možete pomaknuti ni milimetra.

Kada sam upitala kolegicu razmišlja li spomenuta djevojka o napuštanju fakulteta, rekla mi je da je roditelji pritišću da ga ipak završi. Osobno nisam doživjela takav pritisak, ali dobronamjerni savjeti u toj situaciji nisu nimalo pridonijeli slaganju mog životnog mozaika. Komentari obitelji poput „Ti si rođena za pravnicu“ ili „Ti ćes biti fantastična pravnica, samo zapni“ ili „Odlično ćeš zarađivati“ savršeno su dobro remetili moj pokušaj pronalaska vlastitih misli. Kada ste u poziciji u kojoj je svrha vašeg postojanja ujedno i vaša velika enigma, tuđi dojam o vama, koji vam usput rečeno laska, doprinijet će krivoj predodžbi i navesti vas na krive zaključke. Pomislit ćete da ste možda ipak stvoreni za logičan slijed budućnosti kojeg svi, osim vas, vide kao perspektivan. Lakrdija takvih razmjera može vam se dogoditi jedino ako ne znate što želite, dakako. Ja sam bila jedna od njih.

Možda bih danas bila netko drugi

Razmišljajući o kronologiji mojih malih i velikih životnih momenata, na trenutak sam pomislila - Što bi se dogodilo da nitko od mojih bližnjih (zvat ću ih sugovornici) nije lobirao za ostanak na fakultetu? Bih li proces svoje patnje znatno skratila? Bi li me taj put odveo u nekom drugom smjeru? Možda danas ne bih sjedila na ovom mjestu? Možda bih danas bila netko drugi?

Iako su moji sugovornici imali veliku moć utjecaja na donošenje mojih odluka, ne mogu prebacivati odgovornost na njih jer sam im tu istu moć, naposljetku, sama ustupila. No koliko nas je u svom životu proživjelo krizne dane emotivne labavosti, nesigurnosti i u nedostatku vlastite odvažnosti, prigrlilo tuđu? Uloga sugovornika u važnim životnim momentima mnogima od nas je, nesumnjivo, bila (i ostala) vrlo važna. Savjete sugovornika praktično bih nazvala intervencijama koje opravdavamo dobrim namjerama, ali temeljimo na vlastitom iskustvu. Kao netko tko je bio „oštećen“ tim istim intervencijama, ali i nadobudno obnašao svoju ulogu sugovornika u brojnim prilikama (Bože pomozi!), teška srca potvrđujem onu - Put do pakla, popločen je dobrim namjerama.

Primjerice, ja sam od malih nogu htjela pisati, ali u najboljim namjerama, mnogi su mi govorili da se „od toga ne živi“ i „da tu nema budućnosti“. Vrlo brzo sam svoju prvu autorsku knjigu pospremila u ladicu nedosanjanog sna i s vremenom počela živjeti na „prihvatljiviji način“, oglušujući se na melodiju vlastite intuicije i usvajajući društveno prihvatljive obrasce ponašanja kao da mi život o tome ovisi. Danas, 20 godina nakon, završila sam dva fakulteta (nijedan nema veze s novinarstvom) i radim u marketingu jedne korporacije. Napunila sam 32 godine, prilično sam uspješna, ali ja i dalje želim pisati. Život mi, dakle, jest ovisio o usvajanju prihvatljivog ponašanja, ali sam naprosto sve krivo shvatila - moj jedini zadatak bio je ne usvojiti ono što nije bio autentični odraz mene.

Dakle, što želim reći?

Kada studiramo nešto što ne želimo, što nas ne ispunjava, naše nam tijelo to pokazuje kroz napadaje anksioznosti, depresiju ili puno banalnije - kroz epizode bezvoljnosti i kroničan nedostatak motivacije koju će, budite sigurni, drugi okarakterizirati kao puku lijenost. Ne brinite. Ta situacija može se preslikati na bilo koju drugu jer gdje god bili i što god radili, ako niste sretni, vaše će tijelo reagirati identično.

Ja bih, recimo, iskreno voljela da me netko te 2007. kada sam sramežljivo razmišljala o skandaloznoj ideji napuštanja Pravnog fakulteta, pitao: „ Što te veseli? Možeš li se sjetiti što si voljela raditi kao mala? Kada ti vrijeme najbrže prolazi? Što bi radila da ne moraš baš raditi ništa? U čemu si dobra? Kad zatvoriš oči i maštaš, gdje se vidiš? “.

To su za neke trivijalna pitanja, a za mene bi tada bila od životne važnosti. Kako bilo, na takva i niz drugih pitanja, odgovore svatko od nas mora pronaći u sebi. Mi kao sugovornici ne bi smjeli nuditi SVOJE odgovore i prezentirati ih kao „zdravo razumske“. Vjerujem da je naša uloga podsjećati na važnost postavljanja pitanja čiji odgovori definiraju smjer nečije budućnosti. Iako će ta pitanja nekome biti banalna, nekome će se zbog njih upaliti mentalna lampica koja će, uz malo sreće, objelodaniti potisnuti dječji san i izvući ga iz ladice zaborava.

Moja dobra prijateljica K. često mi otvori „prozor“ u našim dugim razgovorima, samo iznoseći svoju perspektivu. Nudi drugačiji pogled na meni zamršenu situaciju. Ne lobira, ne misli da je pametnija - jednostavno zajedno sa mnom razmišlja. Ne pokušava me uvjeriti u svoja stajališta, pokušava me razumjeti postavljajući mi legitimna pitanja, nesvjesno mi otvarajući prozor u svijet novih perspektiva o kojima do tog trenutka nisam razmišljala. Moram priznati da mi osobno taj pristup daleko više odgovara od nasilnog propagiranja što bih trebala učiniti sa svojim životom. Prisiljava me na kvalitetniju obradu informacija i dublje, iskrenije razmišljanje, ali istovremenu odluku i dalje ostavlja u mom mentalnom dvorištu - da se „prži“ ispod sunca.

Ako osoba preko puta nas nije svjesna da je odgovornost donošenja odluke samo na njoj i da rješenje problema ne bi trebala tražiti u drugima - to ne znači da bismo mi to trebali učiniti umjesto nje. Najmanje zato što nas tugaljivim pogledom očajnički moli za feedback koji će kasnije iskoristiti kako bi donijela odluku u svom životu koja ima malo veze s njom, a puno s nama i našom kronologijom i kvalitetom malih i velikih životnih trenutaka. Moramo, naprosto, biti mudriji i prepoznati kada je vrijeme da pokupimo cipele s ulaznih vrata i napustimo tuđe sveto tlo bez ostavljanja naših (pre)osobnih tragova.

Možda osoba preko puta nas neće cijeniti ovakav pristup jer je navikla da joj život kroje drugi. Tada će umjesto vaših savjeta, kavom platiti tuđe i iskoristiti ih kao materijal u „kvalitetnoj“ izgradnji budućih životnih peripetija. No, Vi se pak kući možete mirno vratiti znajući da ste iskreno saslušali, otvorili „prozor“ i na vrijeme otišli. Ostavljajući mogućnost, pravo i privilegiju donošenja vlastite odluke - toj osobi. Oni pravi (prijatelji) bit će vam na tome dugoročno zahvalni.

Ivu možete pratiti i na Instagramu.