Trebalo je gotovo pola sata da shvatim što se od mene zapravo traži. Ali kako da ja to napravim, pa nikada nisam uređivala, ali koga da zovem, o čemu se treba pisati, pa to nije mala stvar. Dvije strane u Jutarnjem. - Slušaj - kaže simpatična novinarka - stavi ono što želiš čitati. I točka.
Mozak mi radi, ima toliko tema, politika, defenitivno politika, ali ne, oni su stalno tu. Netko poznat, mislim stvarno važan, pitat ću ga nešto. Možda ipak ne, i njih već ima. Treba se toga prihvatiti netko drugi, linija manjeg otpora i mobitel u ruci, a onda mi sine.
Pa nema njih, bar ne toliko. Drugih glasova. Onih koje čitam u svojoj sobi i koji me svaki put osvoje kvalitetom onoga što rade. Kvaliteta, toga nikad dovoljno. U književnosti, u idejama i stavovima, u pristupima.
I zato, ponosno predstavljam kvalitetu:
Srećko Horvat: hrvatski teoretičar, filozof i semiolog. Progovara o mnogim važnim stvarima, politici, književnosti, filozofiji, a hvata se u koštac i s pojmom ljubavi, da, i o njezinim znakovima progovara posve drugim glasom.
Onda oni, vole se nazivati i Divlji momci iz Beograda, a zapravo djeluju pod nazivom Beton i rade sve što dobri dečki trebaju raditi. Bore se za pravdu, istinu, i opet kvalitetu. A uz to, i vrlo su zabavni, vjerujte.
I na kraju, kao još jedan drugi glas koji izvještava sa službenog putovanja (predstavljanja hrvatske knjige u Lepzigu), onako kako to ne radi službena delegacija, mladi i izuzetni hrvatski pjesnik, Marko Pogačar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....