Mrtav sam, ali tu tajnu nikome ne smijem otkriti

Još jednom sam te pokopao. Po tko zna koji put. Sva svoja sjećanja na tebe brzo i nespretno strpao u lijes i bacio ga u još vlažnu zemlju. Potom sam mjesto prekrio šikarom, kako ga nikad više ne bih našao. Odlučio sam čvrsto: “više ti se neću javiti”, “više neću misliti na tebe”, “više neću patiti”. Jer ti si ionako mrtva. Pa ipak, kao i uvijek, već nakon par dana… ma lažem, već nakon par sati, opet si tu. Ne daš se, ne dam te. Poput živog mrtvaca stojiš ovdje, bez riječi, bez osjećaja, bez ikakvog znaka da ti je stalo. Naprosto si i dalje ovdje. Kao da me namjerno podsjećaš na sve ono što smo imali, na sve što više nije ovdje. Od tvog osmijeha, male ponosne bradice i onog srnastog pogleda više nije ostalo ništa. Samo podsjetnik. Dok te iznova ne pokopam. I, onda, opet sve iznova.

Radim li budalu od sebe?

“And you can't change the way she feels, but you could put your arms around her”. Izazov: znati da sve što ću učiniti neće promijeniti tvoje osjećaje ni za milimetar, a unatoč tomu učiniti sve za tebe kao da to nije ni bitno. Ponašati se kao da nisam ranjen - za tvoju ljubav: kako te ne bih zamarao svojim osjećajima, kako bi - ako te doista volim, onda to moram htjeti - ti bila sretna. Jer ako te zamaram svojim brigama, dvojbama, strahovima (a svega toga ima gomilu…), kako ćeš biti sretna, i nisam li onda opet u začaranom krugu brige za vlastito sebstvo? Stalno ta potreba da ti budeš na prvom mjestu. A onda uvijek ista dilema: ne radim li budalu od sebe? Pa onda opet kontra-argument: ako te stvarno volim, zar je bitno jesam li budala? Izazov ili prokletstvo: znati da sve što ćeš učiniti neće promijeniti moje osjećaje ni za milimetar.

Ti si već u budućnosti

Sad smo kao prijatelji. Ali: kako prihvatiti tvoju želju? Kako prihvatiti da imaš želju za nekog drugog? Situacija: kod tebe smo doma, večeras je “Noć vještica”, a ti se čitavo vrijeme spremaš za van, kao da ja nisam pored tebe, kao da je ovaj tren već prošlost, ti si premještena u (uzbudljivu i sretnu) budućnost. S njime? Svejedno. Jer kao da jesi; pošto ovaj tren “sada i ovdje” nisi sa mnom, već si stalno negdje drugdje.

After u Esplanadi

Ili, druga situacija: vani smo, na nekom afteru u Esplanadi: atmosfera je grozna, sve neki ulickani ljudi i preseravanja, a ti, ja i I. u svom stilu na ciničnoj distanci (da znam, i cinizam je dio ideologije: mi smo svejedno i dalje tamo) pijuckamo piće i pokušavamo pronaći naš vlastiti oblik zabave. Ali, onda, odjednom - iznenadna i žestoka invazija čudovišne Stvari: ti se čitavu večer dopisuješ i - ponovno nisi ovdje: premda si fizički tu, u mislima si s njime; svaka poruka koju pošalješ ili dobiješ, meni je kao probadanje srca, steže me i ponovno se rađa grč. Da, želim tebi biti sve. Kriv sam koliko to mogu biti. I makar znam da je gotovo, i makar znam da smo sada kao prijatelji: ako si sa mnom, onda želim da si u tom trenu sva moja. Imam li na to pravo? Naravno da nemam. Imaš li ti pravo ne biti ovdje kad si sa mnom? Naravno da imaš. Ali čemu onda sve? Čemu ta igra prijateljstva ako je ono jednostrano - ako ti ja služim tek kao “oslonac”, kao usputna stanica za trošenje vremena na putu prema Njemu. Kako se pomiriti s činjenicom da ti više nisam sve, da sada želiš nekog jednako kao što si nekad željela mene?

Opet sve ispočetka

Još jednom sam te pokopao. Ovaj put ozbiljno. Ali kad sam se još jednom odvažio otići na to mjesto i razgrnuo šikaru, nisam našao ništa. Nije te više bilo. Pored rupe pronašao sam tragove netom utisnute u tlo.

I, naravno, slijedio sam ih ne bi li otkrio kamo vode. Ali nakon sati i sati traženja, došao sam na istu točku, da bi na kraju otkrio da su sve to moji vlastiti tragovi, da sam svaki puta zapravo pokušao pokopati samoga sebe. Da ti uopće nisi mrtva niti ćeš ikada biti, ali da sam ja taj koji ne shvaća da već odavno nisam među živima. I onda sam to opet brzo zaboravio i ovaj put pažljivo prekrio svoju tajnu da je nitko ne bi otkrio. Ne bi li je sakrio od samoga sebe i krenuo opet sve ispočetka.

piše Srećko Horvat, teoretičar, filozof i semiolog