Devetogodišnja djevojčica u ljeto 1991. odlazi iz Vukovara ostavljajući roditelje u gradu u kojem počinje rat. Slijedi sedam godina progonstva, neprekidna borba za nekoliko kvadrata u kojima će živjeti s majkom i bratom, stalno iščekivanje vijesti o ocu. Ta je priča tema romana “Hotel Zagorje” Ivane Simić Bodrožić, jednog od najzapaženijih proznih prvijenaca proteklih godina. Nešto više od godinu dana nakon izlaska, taj roman se još nalazi na listama najprodavanijih i najposuđivanijih knjiga u Hrvatskoj, nagrađen Kiklopom za proznu knjigu godine te Kočićevim perom, a Jasmila Žbanić po njemu snima i film.
Ono što nije nevažno za priču jest da je “Hotel Zagorje” autobiografski roman. Otac mlade spisateljice ubijen je na Ovčari i, kako bi ona rekla, “Hotel Zagorje” je njena priča, utemeljena na onom što je proživjela ona i njena obitelj.
Ivana Simić Bodrožić nedavno je imala promociju u Beogradu na kojoj je predstavila srpsko izdanje svog proznog prvijenca koji je objavila izdavačka kuća Rende. Za beogradski internetski časopis Beton nedugo nakon toga napisala je tekst o svojim osjećajima prema Srbima, ali i o tome kako je izgledao njezin susret s predsjednikom Ivom Josipovićem.
Draga redakcijo Betona, molim vas, možete li mi pomoći? Imam taj problem sa Srbima, doduše, imam problem i s Hrvatima, ali o njemu nešto kasnije. Ipak, ovaj sa Srbima je dublji, konkretniji, iracionalan i racionalan u isto vrijeme. Počinje u ljeto ‘91. kada sam iz Vukovara otišla na more i zapravo, da budem iskrena, nikad se više nisam vratila. Grad je u međuvremenu, tako su prenosili neki vaši mediji, “oslobođen”, a nekoliko godina kasnije, tako su prenosili naši, “mirno reintegriran”. U međuvremenu sam provela nekoliko nezaboravnih godina u prognaničkom smještaju u Kumrovcu, u bivšoj Političkoj školi za školovanje elitnog komunističkog kadra, ovo je istina, vjerujte, čekajući da ljetovanje završi. Također, u međuvremenu nestao mi je otac (znam, znam, već zvuči komplicirano, bilo je tu i vidovnjaka i svega). Od nekih komšija koje su se noć nakon “oslobođenja” tamo zatekle, čuli smo da je posljednji put viđen na Ovčari, a vjerujte, tko god se tamo zatekao nije završio dobro. U bilo kojem smislu. Još uvijek ga tražimo, zajedno s grupom koja je prošla “ručnu obradu”.
Napadi panike
Nakon tog cijelog džumbusa trebalo je proći mnogo vremena, noćnih mora, trebalo se naći pravih i nevjerojatnih ljudi (i jedan podlistak) da prestanem dobivati doslovno fizičke reakcije kad čujem “bre, lepo, ujdurma” i tko zna još kakve-sve-ne izraze koji su rezultirali, pa gotovo, napadima panike. Moja komunikacija s “onom stranom” svijeta nije postojala, ravna ploča zemaljske kugle završavala se kod Tovarnika.
U mom životopisu sve je bilo besprijekorno čisto, osim jedne jedine mrlje; kada sam na Sajmu knjiga u Leipzigu prošle godine, umirući od gladi nakon nekoliko sati putovanja vlakom, autobusom, avionom, sa srpskog štanda (već halucinirajući od izgladnjelosti), na nagovor hrvatskog kolege pisca maznula čokoladni kolač nakon čega me, na moj užas, satima ucjenjivao da će to ispričati svima koji me znaju. Jedina olakotna okolnost bila je da mu to nitko, tko god me poznaje, ne bi povjerovao. (Iako, moram ovdje priznati da sam imala jednu buntovnu pubertetsku fazu, oko ‘94., kad sam slušala Boru Čorbu jer su svi drugi slušali Thompsona, ali završila je brzo nakon što je Kost u grlu intervencijom mog starijeg brata začepila WC školjku). Nisam se mogla osloboditi osjećaja da kada sportski komentator spominje Srbina Đokovića, da ga zapravo vrijeđa, pa zaboga, ne može li ga nazvati nekako drugačije, nego Srbin?
Općenito, na našim programima, desetljeće i pol nakon “oslobođenja” i “reintegracije” moglo se čuti sve više vijesti o aktivnostima s “one strane”. Ne samo vezanih uz ratne zločine i nevjericu koja obično dolazi nakon otriježnjenja, a nama ovdje poznatu pod ciničnom frazom “Pa ko nas, bre, zavadi?” nego i o raznim sportskim, estradnim, svakodnevnim aktivnostima (naprimjer, tuča pravoslavnih popova pred manastirom). Do tada mi je već, moram i to priznati, od svih događaja iz prošlosti i dosljednog štreberskog potiskivanja, u glavi nastao popriličan kaos, praćen simptomima tjeskobe.
Onkraj mogućeg
Tada sam jednog dana, nakon što mi je dosadilo s neutvrđenim bolovima na lijevoj strani ispod rebara sjediti pred računalom i googlati simptome, riješila zapisati ponešto od svega toga čega se sjećam. Sama sam se iznenadila konzerviranoj hrpi pustolovina djeteta koje odrasta po hotelskim hodnicima, izopačenom životu koji nam je bio normalan (u nedostatku alternativnog), i činjenici da se polako, ali sigurno segmenti mog života nesumnjivo počinju okupljati, priznala ja to ili ne (kad je postalo sasvim jasno da suživot dr. Jekylla i mr. Hydea puca po šavovima), oko tog horor filma započetog 1991. na ovim prostorima. Tako sam napisala roman. Tek ponešto sam izmislila, ali zapravo, radi se o meni. O nama. Srbima i Hrvatima. Zlu i jadu. Zločinima i profiterstvu. Nemoći. I djeci najprije, usred svega toga. I smijehu, također usred svega toga. Sigurno se pitate je li mi bilo teško, i je li mi onda, nakon toga, bilo lakše? E, pa reći ću vam; prvo je bilo lakše, a onda teže, onda teško, pa malo lakše, pa onda šta-ja-znam. E, da, onda sam u međuvremenu slučajno nabasala i na vas, onkraj ploče, onkraj mogućeg. Znala sam da također postoji neka kvaka (naprimjer, mora da izlazite dvaput mjesečno, mora da vas ne honoriraju, mora da ste neshvaćeni, da vas pljuju, privode ili već nešto takvo…), ali sama ta spoznaja o vama bila je slična onoj moje trinaestogodišnje junakinje kada je rastrgana sumnjama naišla na pitanje u časopisu Super teen koje je glasilo: Imam petnaest godina, nemam dečka i samozdovoljavam se. Jesam li normalna? Jesi, to ju je dosta mučilo, pogotovo srijedom kad je bio vjeronauk.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....