Židak: Eduardo, vrijeme je da se odužiš Slavenu!

ZAGREB - Prije nešto manje od četiri godine, 15. studenoga 2006., dogodio se najveći dan u karijeri Eduarda da Silve, Brazilca s hrvatskom putovnicom, koji hrvatski govori u zagrebačkom slengu, portugalski kao carioca iz Rija, engleski mu je cockney, a ruski još nije naučio. Tog dana je na stadionu Ramat Gan u Tel Avivu zabio hat-trick i prekinuo sedmogodišnju nepobjedivost Izraelaca na domaćem terenu. Jedanest mjeseci kasnije, u uzvratu u Zagrebu, Hrvatska je pobijedila Izrael (1-0), a treba li reći da je jedini gol zabio - Eduardo da Silva.

Višak za SP u Njemačkoj

Bili su to dani najveće slave Eduarda da Silve! Prije nego što je nokautirao reprezentaciju iz Svete zemlje, u Zagrebu je pokraj glomaznog engleskog gladijatora Johna Terryja zabio gol Englezima - glavom! Zabijao je svima i tih dana bio je jedan od najpopularnijih europskih Brazilaca, približio se Ronaldinhu (Barcelona), Kaki (AC Milan) i Diegu (Werder Bremen). PSV Eindhoven je odmah izvjesio cijenu, nizozemski klub je bio spreman platiti 8,000.000 eura, više nego što su svojedobno platili Romarija i Ronalda, pravog Ronalda. No, Zdravko Mamić je ostao hladan, znao je da će netko ponuditi više, da će to biti istinski - “kapenzi”.

Ako je već Zlatko Kranjčar pogriješio s Eduardom da Silvom, jer mu nije poslao pozivnicu za SP u Njemačkoj 2006. godine, Slaven Bilić je upravo na Eduardu i Modriću gradio sve. I pogodio!

Čudesni golovi pa lom noge

Na žalost, to se danas zaboravlja, kao što se zaboravlja da je taj Bilić, kao izbornik, pobijedio i Englesku i Njemačku, čime se može pohvaliti malo svjetskih trenera. No, za Kranjčarov “grijeh” još i postoji logično opravdanje, tko je mogao eliminirati Dadu Pršu, Ivicu Olića ili Ivana Klasnića, ali za nepovjerenje prema Biliću postoji samo jedna rečenica: Bože, čuvaj nas neznalica i amatera!

Što se dogodilo u međuvremenu? Nakon što mu se na stadionu Ramat Gan pljeskalo kao Maradoni, prodan je Arsenu Wengeru za 12,000.000 eura, postigao je na Emiratesu nekoliko čudesnih golova, ali je i stradao pod čepovima Martina Taylora, što ga je odmaknulo na godinu dana s nogometnih terena. A Wenger ga je ionako samo deklarativno podržavao, uglavnom je dozirao njegovu minutažu, više je vjerovao Bendtneru i van Persieu, a kasnije i Aršavinu.

Dozirana klupska minutaža

Bio je to jedini razlog zašto je Dudu otišao u Šahtjor, na preporuku Darija Srne, gdje i danas minute dobiva na kapaljku, doziraju ga svi, osim hrvatskog izbornika, koji mu maksimalno vjeruje.

Žao mi je što mu za raskošni nogometni musical na Ramat Ganu 15. studenoga 2006. godine nisam dao desetku jer je takvu ocjenu i zaslužio. Žao mi je što u Premiershipu nije dobio više prostora, jer Dudu je jedan od najplemenitijih igrača, koji su igrali u Europi. I svakako najplemenitiji nogometaš, koji je ikada došao u Zagreb. I doista, bio je privilegij dolaziti u Maksimir dok je igrao u Dinamu. Dudu je bio Dinamova sedmica na lotu. Na žalost, to nisu shvatili ni Cico Kranjčar, ni Arsene Wenger, nadam se da će Mircea Lucescu imati bistriji vid. Nadam se također da će Eduardo da Silva u subotu izvući izbornika Slavena Bilića iz prilično neugodne situacije, ispod već pripremljenih vješala, kao što je i njega Slaven Bilić izvukao kao čarobnjak zeca iz šešira. I da će stadion u Tel Avivu opet pljeskati Eduardu da Silvi i Luki Modriću, kao što je to bio slučaj 15. studenoga 2006. godine. I da će to opet biti dum dum Dudu.

Bez petorice iz 2006. godine

Samo, ovaj put neće imati potporu čak petorice suigrača - Darija Šimića, Roberta i Nike Kovača, Darija Srne i Mladena Petrića, koji su tog dana bili uz njega. I da će nogometaš, kojega smo prije četiri godine usporedili sa Šukerom, opet “progovoriti” šukerovski i opravdati taj, najveći kompliment koji može dobiti bilo koji nogometaš hrvatske reprezentacije. Nadam se da u njemu još ima nogometne strasti, da nije obuzet samo milijunima, njih je zaradio samo - golovima!