NOGOMET NARODU U hrvatskom nogometu vlada blokovska podjela klubova

Hrvatski nogomet je na aparatima. Problem nije u reprezentaciji, koja suvereno korača kvalifikacijama. Nije ni u kvaliteti onih koji dolaze - nekako, ni sami ne znamo kako, iz godine u godinu u HNL-u cvjetaju talenti poput korova u kakvom zapuštenom betonskom kompleksu. Doduše, daleko najviše u Dinamovoj akademiji, koju godinama velikodušno financiraju porezni obveznici Nije ni u četiri kluba koji su ove sezone igrali u Europi, premda svaki od njih ima specifične probleme. Oni - Dinamo, Rijeka, Hajduk i Split - te Lokomotiva, klub bez ikakvih financijskih i organizacijskih problema, ali i bez stvarnih ambicija, čine jedan blok.

Ostalih pet klubova s druge su strane nevidljive podjele. Ne više po imenu, ali svakako po prirodi stvari, ovo je Liga za opstanak - ali ne samo u natjecateljskom smislu, nego i u egzistencijalnom. Zagreb, Slaven Belupo, Istra, Osijek i Zadar klubovi su koji pokušavaju preživjeti. Ranije ove sezone, sama egzistencija Zagreba, pa zatim i Osijeka, došla je u pitanje zbog dugova koje je brže-bolje trebalo pokriti. Nije isključeno da će se u sličnoj situaciji uskoro naći i Istra ili Slaven.

Najdramatičnija je situacija u Zadru. Nakon što je priveden vlasnik, ‘kontroverzni poduzetnik’ Rene Sinovčić, te nakon što je Ćiro napustio brod koji tone, posla se na Stanovima prihvatio još jedan bivši izbornik, Igor Štimac. Premda je čitavih godinu dana nakon nečasnog otpusta iz ‘vatrenih’ samouvjereno tvrdio da mu ponuda za posao neće nedostajati, na kraju je donkihotovski preuzeo onaj koji nitko nije htio. Prema podacima Porezne uprave, NK Zadar cijelu godinu nije isplaćivao plaće zaposlenicima, a navodno je i Štimac ‘uletio’ igračima s nekim kešom.

Zadar nije bilo koji klub. Iz njega dolaze trojica aktualnih hrvatskih reprezentativaca (Modrić, Subašić, Vrsaljko). U interesu je nogometa da NK Zadar opstane, da ne propadne još jedno središte kao što su prije njega propala tolika druga.

Nekoć davno, sad se već čini kao da je to bilo u nekom drugom životu, na snijegom okovanim terenima u Belišću i zagrebačkoj Dubravi padali su Hajduk i Dinamo. Kamen Ingrad umalo je izbacio Schalke iz Kupa Uefe, a Mladost 127 pobijedila Croatiju usred Maksimira u onoj rekordnoj sezoni 1996./97. Varteks je još uvijek posljednji hrvatski klub koji je prezimio u Europi (1999.) - Varaždin, ali i Slavonski Brod, Šibenik i Karlovac ne tako davno su imali pune stadione i momčadi protiv kojih nitko nije mogao računati na gostujuće bodove. Od 37 klubova, koliko je od osnutka prodefiliralo 1. HNL, njih 22 više nema ‘nigdje’ - više od pola tih prestalo je postojati, a ostali su izvan prve dvije nacionalne lige, bez perspektive skorog povratka.

Potrošili smo već mnoge prvoligaške sredine, a novih nema na vidiku. Bivše su prvoligaše glave došle nerealne ambicije lokalnih moćnika, neodgovorno poslovanje i nesnalaženje na tržištu - ali jednako tako i nesređena situacija u domaćem nogometu, gdje se klubovima tolerira svašta što ne bi trebalo, kao i potpuni nemar HNS-a za HNL. Kad pojedini klub dođe do egzistencijalnog ruba, kao sada Zadar, onda počnu priče o tome kako ga treba spasiti i ne dopustiti da propadne, ali vjerojatno je tad već prekasno jer to je kulminacija problema koji se talože godinama. Milostinja će produžiti agoniju, ali ih neće riješiti niti učiniti klub održivim.

Iza glamurozne fasade ‘vatrenih’, europskih utakmica na Maksimiru i Kantridi te priča o milijunskim transferima, posvemašnja je bijeda i borba za goli život. Liga za opstanak. Umjesto toga, slušamo o “sjajnoj Ligi 10”… Koliko klubova još mora propasti da bismo svi shvatili kako je to neukusna laž?