Po novom ugovoru za televizijska prava u Premier ligi, koji stupa na snagu od sezone 2016./17., klubovima će u tri godine biti plaćano preko pet milijardi funti, što predstavlja 70-postotni porast u odnosu na aktualni ugovor. Nakon što se prodaju i prava za inozemna tržišta, očekuje se da će premierligaši među sobom godišnje dijeliti oko 3 milijarde funti, što znači da će čak i osrednji engleski klub u elitnoj diviziji od TV-a dobivati više nego što trenutno primaju Real ili Barcelona, a čak pet puta više nego što danas ima, primjerice, Bayern.
Iz bezbroj je razloga besmisleno uspoređivati engleski nogomet i tržište s onime što imamo u Hrvatskoj. Ipak, evo nekoliko brojki, čisto radi ilustracije. Premier liga dobivat će otprilike 3000 puta više od TV prava nego HNL, 1500 puta više po klubu. To je i 2000 puta više novca po utakmici, jer u Premiershipu se zapravo ukupno prenosi nešto manje susreta po sezoni nego u HNL-u, gdje se prenosi sve. Godišnji ugovor za prijenose 180 utakmica MAXtv Prve lige, koji se vrti oko milijun funti, vrijedi manje od 10 minuta jedne utakmice u Premier ligi.
Jedan od razloga zašto je ovakva usporedba u osnovi besmislena je razlika u strukturi prihoda engleskih i hrvatskih klubova. Prema podacima Deloitte Football Money League, Manchester United je s godišnjim prihodom od 518 milijuna eura najbogatiji engleski klub - i drugi najbogatiji na svijetu, poslije Reala. 31 posto njegovih prihoda u 2014. činila su TV prava, a 25 posto prihodi od prodaje ulaznica i robe (hrane, pića, suvenira…) na stadionu. Kod drugih se premierligaša udio TV-novca penje i preko 70 posto (primjerice, kod Evertona, 20. najbogatijeg kluba na svijetu).
Nedavno su javnosti postali dostupni stari financijski izvještaji Dinama, najuspješnijeg i daleko najbogatijeg hrvatskog kluba. Od uprihođenih 217 milijuna kuna u 2013., preko 60 posto su činile prodaje igrača, oko 19 posto Uefine nagrade, 10 posto donacije Grada Zagreba. Standardni tekući prihodi - u što ubrajamo prodaju ulaznica, dresova i suvenira, ali i sponzorske ugovore - ne donose više od pet posto. Godišnji novac od TV prijenosa utakmica u HNL-u dovoljan je da pokrije tek nekoliko mjeseci plaće jednog bolje plaćenog Dinamovog igrača.
Dinamo se zapravo bavi sasvim drugim poslom nego engleski ili neki drugi bogati klubovi. U Premiershipu je prvenstveno nogomet sam roba koja se prodaje - njegovi kupci su gledatelji, televizije i sponzori. Dinamu su prihodi od te ‘osnovne djelatnosti’ gotovo zanemarivi; Maksimir je, prije svega, pogon za proizvodnju igrača - ali ne za sebe, nego za prodaju. Kupci njegove ‘robe’ su drugi klubovi. U proteklih godinu dana petnaestorica su dječaka potpisala svoje prve ugovore s Dinamom. Ako sve bude u redu, najbolji među njima donijet će klubu milijune, ali prije toga će eventualno tek godinu ili dvije biti nositelji igre (Halilović ili Jedvaj, primjerice, ni to nisu stigli biti).
Nedostatak iskustva i zrele kvalitete u momčadi nadoknađuje se skupim igračima sa strane. U lovu na kraljevski novčani bonus, plasman u Ligu prvaka, Dinamovi rashodi su tako u 2013. napuhani za 8 milijuna kuna više od prihoda, dok će gubitak za 2014. biti daleko veći. A ipak je Dinamo u Europi manje uspješan od Rijeke, koja radi s četiri puta manje novca - ali i homogenijom momčadi, stručnijim trenerom, podrškom navijača… Ukratko, svime onome što Dinamo nema, jer njegovi su ciljevi kratkoročni i primarno financijski, a tek onda sportski ili, nedajbože, vezani uz zajednicu. Tamo neki navijači, koji ne donose novac, ali vječno nešto traže ili prosvjeduju, samo su smetnja Dinamovu poslovanju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....