NOGOMET NARODU Hajduku nije potreban Senijad Ibričić, bio bi to populistički potez

Senijad Ibričić ostavio je dubok trag u Hajduku. Uoči preoblikovanja kluba, u ljeto 2008., stigao je iz NK Zagreb za iznos koji u današnjim splitskim uvjetima zvuči nevjerojatno: 1,8 milijun eura. U dvije i pol sezone na Poljudu, samo u prvenstvu je upisao 35 golova i 20 asistencija. Sigurno je i samome Ibričiću to bilo najljepše razdoblje u karijeri, jer lopta ga je (uglavnom) išla, Torcida ga je obožavala, a on im uzvraćao nedvosmislenim ljubavnim porukama u medijima. Dobio je nagradu za najboljeg igrača lige, Žutu majicu Sportskih novosti, Hajdučko srce…

Kad je 2010., uoči 100. rođendana Hajduka, jedan gradski zid oslikan portretima najboljih Hajdukovih igrača u svakom od minulih desetljeća, našlo se ondje mjesta i za njega. Možda nezasluženo, gunđala je manjina, jer igrač koji je u klubu proveo tako malo vremena ne može stati u istu rečenicu s Matošićem i Vukasom… Ali takva su vremena došla - Torcida bi se mogla naći u grdnim problemima ako 2020. toj galeriji klupskih ikona planira dodati još jednu, jer u aktualnom desetljeću za sad uopće nema ni kandidata za takvu počast. Onih godina puno se toga u igri Hajduka vrtjelo oko njega. Bilo ga je užitak gledati, jer Ibričić je igrač poteza, nadahnuća, imaginacije. Međutim, priča ima i svoju drugu stranu: Hajduk je umnogome ovisio o Ibričiću i oslanjao se na njega da napravi nešto, bilo što, prema naprijed. Boljim trenerima nije bio poseban problem identificirati taj epicentar kreacije i uskratiti mu prostor, pa je Ibričić često djelovao odsječeno od igre i neprestano se morao hrvati s braničima ili defenzivnim veznjacima. O tome svjedoči i podatak o njegovih čak 14 žutih kartona u 76 nastupa.

Ibro je ipak igrač starog kova, fantasist koji će oduševiti na mah, ali ne može pratiti visoki ritam nego konstantno usporava igru predugim držanjem lopte. Njegov put, nakon što je u zimu 2011. prodan u Lokomotiv za 5 milijuna eura, sugerira da nije evoluirao u moderniji tip igrača; naprotiv, prelazio je u sve slabije klubove i naposljetku se našao u Erciyessporu, skromnoj momčadi koja se bori za opstanak u turskoj ligi. Ali ni ondje nije više potreban - nakon što je ove sezone odigrao 10 utakmica u kojima nije ostvario ni pogodak ni asistenciju, dolaskom novog trenera pao je u drugi plan.

Igor Tudor imao je mnoge procjene koje su se pokazale krivima (primjerice, Iluridze ili Abdukholiqov), ali ovaj put nije pogriješio. Hajduk ima Balića i Vlašića, dvojicu dječaka s potencijalom da postanu puno bolji igrači od Ibre; ima i Milevskog, čiji je problem tjelesna sprema, ali je od dolaska u klub pokazao znatni napredak i silnu volju da se popravi na tom polju. Osim toga, Ukrajinac je neupitno daleko veća klasa od Ibričića, a nema niti običaj cariniti loptu nego je odigrava s malo dodira i ima neusporedivo bolji osjećaj za prostor. Netko od ove trojice morao bi na klupu da se napravi mjesta za Ibričića, za kojega baš ništa ne upućuje da je na barem sličnoj razini onoj od prije četiri godine.

Dovođenje Ibričića bio bi u potpunosti populistički potez, poklon Torcidi. Ibro bi možda tu i tamo ‘skinuo paučinu’ protiv Osijeka ili Zadra, pogodio neku ‘panenku’, ali jako je upitno koliko bi njegov angažman doista pomogao Hajduku. Osim što bi otežao afirmaciju dvojici najtalentiranijih mladića, on bi vjerojatno predstavljao i uteg igri do kakve je Tudor želio doći. A to bi po svoj prilici ubrzo shvatio i neki drugi trener, kao što su shvatili u Rusiji i Turskoj.

Kako kažu Manic Street Preachers, “Your love alone is not enough”. Ponekad sama ljubav nije dovoljna.