SPLIT - U Cetinskom kraju ovakvu slavu doživljavaju samo alkari slavodobitnici. Jer kad mladići iz Sinja i okolice trijumfiraju na viteškoj igri Alci onda se njihov uspjeh slavi u cijelom kraju. Ante Vukušić nije alkar, njegovo "oružje" nije koplje, ali je naučio pogađati u sridu. I zbog toga ga danas slave Hajdukovi navijači.
Mladi nogometaš postao je preko noći glavna zvijezda. O njemu se danas govori na svakom kantunu, njegove fotografije vrište s novinskih naslovnica, a Sinjani su s pravom ponosni na svoga maloga.
- Gdje god da dođem svi mi čestitaju, posebno moji Sinjani i oni koji me poznaju, prijatelji i rodbina. Najbolje bi bilo negdje nestati na dan ili dva, ali neka, ugodno je doživjeti ovakve stvari, ne žalim se. Neću zbog ovoga poletjeti u oblake - poručuje Vukušić koji je u petak bio najtraženija osoba u rodnom Sinju.
Za nekoga tko je tek navršio 19 godina (rođen je 4. lipnja 1991. godine) Ante Vukušić dobro podnosi teret slave.
- Dao sam desetak intervjua, od sinoć sam primio na stotine poruka i poziva. Naučio sam da i to ide u opis posla - smije se mladi Sinjanin.
Prošle noći dugo mu je trebalo da zaspi. Držao ga je adrenalin od večeri u kojoj je doživio najljepše stvari u svojoj nogometnoj karijeri.
- Otac je bio na utakmici, a mami su odmah susjedi pokucali na vrata da bi čestitali. Sretan sam zbog obitelji jer su se i oni žrtvovali za moju karijeru.
Vukušić se pojavio na hrvatskoj nogometnoj sceni prije godinu i pol dana kada je zabio gol Dinamu na Poljudu u prvenstvenoj utakmici. Pred skromnim i samozatajnim mladićem iz Sinja tada se otvorio jedan novi svijet, doživio je svoj trenutak slave, a pokazat će se kasnije da je to bio samo početak.
- Kad odvrtim film unatrag tada nisam ni bio svjestan toga što mi se događa. Sa 17 godina zaigrao sam u Hajduku što nisam mogao ni zamisliti. Jedan dan sam sjedio u školskoj klupi u Sinju, a drugi dan sam igrao protiv Dinama na Poljudu i još sam zabio gol - prisjetio se Vukušić za čije je "vatreno krštenje" zaslužan bivši trener "bijelih" Ante Miše.
S nogometom je zapravo počeo u sinjskom Junaku. Još u kadetskom uzrastu Vukušića su zapazili treneri iz Hajduka pa je došao trenirati u Poljud. Ali nije uspio iz prve.
- Nakon šest mjeseci vratio sam se u Junak. Ali nisam se zbog toga obeshrabrio. Rekao sam sebi, trenirat ću još žešće jer nisam želio odustati od svojih snova. A otkad znam za sebe nabijao sam nogometnu loptu i želio sam postati nogometaš. U sinjskom kraju velika je počast biti alkar, ali mene to nikad nije privlačilo. Više sam želio biti nogometaš Hajduka.
Vukušić je bio uporan, a upravo ta njegova najjača vrlina pomogla mu je da se vrati u Hajduk.
-Zabio sam Hajduku dva gola u jednoj utakmici i nakon toga me je pozvao Vilson Džoni da opet dođem trenirati na Poljud. Otkad sam u Hajduku, prošao sam kadetsku i juniorsku momčad i vrlo rano sam počeo igrati za prvi sastav. Prošao sam i sve reprezentativne selekcije.
Nije uvijek bilo lako. Živjeti u tridesetak kilometara udaljenom Sinju, a putovati u Split na treninge dvaput dnevno. Pa uz sve to ispunjavati obveze u Elektrotehničkoj školi u Sinju.
- Stvarno sam ponosan što sam usput završio školu. Maturirao sam u roku u Elektrotehničkoj školi, uvijek sam bio vrlo dobar učenik, i zato nisam želio prekinuti školovanje iako je ponekad bilo teško uskladiti sve obveze. Često sam izostajao zbog putovanja i utakmica, ali sam imao veliko razumijevanje svojih profesora.
S vremenom neke stvari u Vukušićevom životu su se promijenile.
- Sve do prije pola godine putovao sam iz Sinja autobusom na treninge u Split ili bi me otac povezao. Sad sam kupio automobil, novog Golfa, i puno mi je lakše. Ali ipak ću morati preseliti u Split. Život s roditeljima ima svoje prednosti, najviše zbog mamine kuhinje i omiljene spize koju mi sprema, ali došlo je vrijeme da se osamostalim. Tražim stan u Splitu.
Otkako je završio školu, Vukušić priznaje da nema previše vremena za bilo što osim za nogomet. Kao i njegovi vršnjaci najviše visi na internetu, Skype, Facebook, igrice i glazba glavna su mu zanimacija. Najbolji su mu prijatelji suigrači Duje Čop i njegov Sinjanin Mario Tičinović.
Kad je doma s prijateljima voli zaigrati biljar i pikado, a nije ljubitelj cjelonoćnih izlazaka.
- Izađem kad nešto slavimo, ali ne često. Ne, nemam curu, ništa ozbiljno na tom planu, bit će vremena - otkriva Vuka i opet skreće priču na nogometne teme.
- Sad mi je nogomet najvažniji. Skroz sam se tome podredio. Zasad sve ide sjajno. Živim sezonu iz snova, a ovo što sam doživio na utakmici s Anderlechtom ne može se s ničim usporediti. Čini mi se da još uvijek sanjam - iskreno će Vukušić.
Ma on je samo dite, ako i ima divojku, nama ne prijavljuje...
Neka igra dok ga zdravlje služi, a onda neka ide na fakultet, kaže mama Iva
- Rodio se u najgore ratno vrijeme, 4. lipnja 1991., imao je samo tri mjeseca kada smo pobjegli iz svog sela Satrić na Peruči, gdje smo podigli kuću. Živili smo po podrumima u Sinju, Splitu, Klisu..., malo pomalo, zajedno s djeverom, skućili smo se tu u Sinju - kaže u toj istoj kući na Jakinu gumnu Iva Vukušić (43), majka Ante Vukušića, hajdukovca koji je u četvrtak donio pobjedu nad Anderlechtom.
Moj ponos i dika
- Ćaća je utakmicu gledao na Poljudu, ja u spavaćoj sobi, da mogu koncentrirano pratit igru, a dica, Anđela (17) i Marko (13), u dnevnom boravku. Svi smo očekivali kraj utakmice, a kada je Ante dao gol, okupili smo se u dnevnom i skakali. Euforija. Uvijek tako gledamo, otac na stadionu, ja u jednoj, dica u drugoj sobi. Najteže je kad Ante ima šansu, a ne da gol. I susjedi su došli čestitat, žešće nego kad je Ante dao svoj prvi gol za Hajduk lani u derbiju protiv Dinama. Slavili smo s prijateljima kad je, oko ponoći, Ante došao kući i pravac u krevet. Spavao je do 11, otišao u grad na kavu, dao jedan intervju, pa u Split - kaže majka Iva.
Jeste li ponosni, pitamo.
- Pa jesmo, ali se trudimo ostati na zemlji - odgovara majka. - Meni je ponos i dika kad izađem na kavu pa mi ga ljudi hvale kako je tih, povučen, da se ne uznosi tim - kaže otac Ivica (47), monter strojeva, i dodaje: - Ante je uvik bio sramežljiv, a takav je i danas. Jedno obično dite, takvi smo i mi, tako smo ga i odgojili. Kad je Ante dao prvi gol za Hajduk u derbiju protiv Dinama, sutradan ga vidim vozi bicikl i liže sladoled. Obično dite. Nije od diskoteka, ako ima divojku, ne prijavljuje. Meni je najvažnije, i to mu stalno govorim, da nisu važni novci, da je najvažnije da ostane čovik i bude karakter i da bude na zemlji. Ante nema, kažu roditelji, nikakvih rituala uoči utakmice niti poseban režim prehrane.
- Loš je za hranu, on će pojist šta se skuva. Niti dobro jede niti zahtijeva. Voli grickalice i sokove - kaže majka koja se posvetila obitelji 1995., kada je ostala bez posla u sinjskom pogonu Jugoplastike.
Neka nađe neku dobru!
Kakvu budućnost roditelji žele svome sinu, pitamo ih.
- Neka igra dok ga zdravlje služi, mlad je, a onda bi bilo dobro, a to je i njegova želja, da završi neki fakultet, a kad dođe vrime za cure, neka nađe neku dobru - odgovaraju roditelji.
Antin brat Marko dodao je da je krenuo bratovim stopama i trenira u sinjskom Junaku. Navodno je brži nego brat u njegovoj dobi... (D. Čolović)
Hajdukov killer zabio je 10 golova u 14 utakmica
U svojoj drugoj sezoni u prvoj momčadi Hajduka Vukušić ima briljantan učinak. Odigrao je 14 utakmica i zabio 10 golova. S takvim učinkom zaslužio je epitet "Hajdukova killera", pravog golgetera. Iako nije atraktivan napadač Vukušić se ističe velikom borbenošću, radom i zalaganjem ali prije svega realizatorskim sposobnostima. Nogomet je igra za golove, a Vukušić je jedan od onih koji zabijaju.
Sličan Bojanu Krkiću, ali uzor mu je David Villa
Omalen rastom, visok je 177 cm, Vukušić podsjeća na Barcelonina napadača Bojana Krkića. No on je uzora pronašao u jednom drugom španjolskom nogometašu, a to je David Villa, također centarfor Barcelone koji je rasni golgeter. Vukušić priželjkuje da zaigra protiv Ville, a to bi se moglo dogoditi sljedećeg ljeta kad je najavljeno gostovanje Barce na Poljudu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....