Danas počinju pripreme muške rukometne reprezentacije za nastup na Olimpijskim Igrama u Parizu. S manjim prekidima, trajat će mjesec dana i to je vrijeme koje je priželjkivao izbornik Dagur Sigurdsson kada je preuzimao reprezentaciju. U prve dvije akcije imao je doslovno po dva treninga prije nastupa u Hannoveru i Oslu. Prvi je nastup prošao savršeno, drugi je prošao jako loše, a Sigurdsson je sve u svemu dobio kompletnu sliku o Hrvatskoj sa svim svojima vrlinama i manama.
Nastup u Oslu nije ga ostavio ravnodušnim, u sebi je puno toga preživio i ‘između redaka‘ zaključio ‘nikad više nećemo dozvoliti da se tako nešto ponovi‘.
Sada Sigurdsson ima situaciju koji svaki trener priželjkuje kada priprema jednu momčad. Ima plan, ima treninge, imat će jasnu situaciju jer je svima nakon Osla ostavio poruku kakvi moraju doći na pripreme. Pripreme nisu za liječenje, za preskakanje treninga, za ozlijeđene, bolesne. Pripreme su za one koji žele napraviti rezultat po kojem će se njihov nastup pamtiti. I ako je suditi po Sigurdssonovom stavu tu neće biti popusta ni za koga. Dagur nije Hrvat, njegov je mentalni sklop izgrađen na Islandu i potpuno drugačije gleda na stvari. Osnovno je pitanje da ovaj tim prihvati najbolje od toga.
Kada je dolazio Sigurdsson je rekao da želi nešto osvojiti s ovim timom, svjestan činjenice da je on trenutno nije sam vrh svjetskog rukometa. U jednoj od svojih izjava nakon preuzimanja tima rekao je da smo trenutno od 4. do 14. mjesta, što nekima nije palo lako, ali je činjenica koju si moramo priznati. Bilo bi bahato reći da smo u rangu Danske, Francuske ili Švedske u ovom trenutku, no to ne znači da s njima ako smo spremni kako treba ne možemo igrati.
Vidio je Sigurdsson jako puno u Hannoveru i Oslu, vidio je neke odnose na terenu i izvan njega, ponašanja, vidio je (ne)pripremljenost, vidio je sporost naše igre koju je posebno apostrofirao kao nešto što se mora promijeniti, jer bez toga ne možemo biti konkurentni svjetskom vrhu. Vidio je da mora gledati i prema budućnosti koja nam nosi SP u siječnju u Hrvatskoj. Na račun svega toga je povukao prve poteze koji bi trebali donijeti promjenu u odnosu na protekle godine kada se nismo približavali vrhu. Vidio je Dagur i dobre stvari na kojima će graditi priču. U jednoj utakmici to se može uvijek, možda i dvije, ali na turniru sigurno ne. A Olimpijske Igre nose nadamo se osam utakmica koje moraju izdržati u najvišem, ritmu da bi bili na tragu onoga zbog čega je Sigurdsson izrazio želju biti izbornik Hrvatske.
Sama činjenica da je na pripreme pozvao 20 igrača, a da na Olimpijskim Igrama ima mjesta za 14+3, govori da tim još nije izdefiniran. Problema je bilo i bit će ih, važno će biti vidjeti kako ćemo se nositi s njima. Recimo, vrlo upitno je odmah u startu hoće li David Mandić moći ući u proces, jer njegovo stanje nije dobro, a Sigurdsson čekati neće i ne može nikoga. Zna se da će prvi sljedeći ako se to dogoditi biti Mihić, ali se isto tako zna da mogući problem s Mandićem znači i neke promjene u planiranoj koncepciji u kojoj je Mandićeva obrambena uloga jako važna. No, ako ne može, ne može, plakanja nema, rješenja se moraju pronaći drugačije.
Proteklih dana nogomet iz Njemačke šalje mnogo poruka koje mogu biti dragocjene i rukometašima. Te poruke govore da se moramo mijenjati ako želimo više. Taj kontinuitet je nekad važniji od samog rezultata, makar je rezultat uvijek ključna stvar kada je o vrhunskom sportu riječ. Samo tko dobije taj balans uspjet će. Uostalom, uvijek je bilo tako. A možda zato sve to traje 30 godina, što mislite…