U grčkom gradu Volosu u svibnju 2006. godine održano je 27. Europsko prvenstvo za gimnastičare. Prvenstvo na kojem su na ljestvici medalja dominirali Rusi, prvenstvo na kojem su odličja osvajale legende poput Mariana Dragulescua, Jordana Jovčeva i Mitje Petkovšeka i prvenstvo na kojem je prva finala u karijeri, na parteru i konju s hvataljkama, dohvatio čakovečki tinejdžer Filip Ude.

Danas, 18 godina kasnije, puno se toga promijenilo, i u svijetu i u gimnastici. Rusa iz dobro poznatih razloga nema na natjecanjima, Dragulescu, Jovčev i Petkovšek su u zasluženoj sportskoj mirovini, a ne natječe se više nitko ni iz tadašnjeg finala konja s hvataljkama. Nitko osim Filipa Udea. A Ude ne samo da se natječe, Ude je i na pragu 38. rođendana na vrhunskoj, briljantnoj razini, razini koja ga je dovela u još jedno veliko finale.

Europsko prvenstvo i ove je godine u mediteranskom ambijentu, ali ne u Grčkoj, već na talijanskoj obali Jadrana, u gradu Riminiju. A neuništivi čakovečki kauboj Filip Ude opet je u finalu, jubilarnom desetom pojedinačnom, uz još dva višebojska. Uspjeti u gimnastici, u bazičnom sportu koji je brutalno težak i u kojem drmaju najmoćnije svjetske nacije, iznimno je zahtjevno. A biti dio europskog i svjetskog vrha u takvom sportu gotovo puna dva desetljeća, to mogu samo posebni sportaši.

Uvijek treba imati snove

Podatak da je Udeu ovo 19. seniorsko europsko prvenstvo fascinantan je sam po sebi, a još fascinantnije zvuči da će se u finalu koje je na rasporedu u petak od 18 sati boriti protiv doslovno upola mlađih suparnika, jer Švicarac Matteo Giubellini ima samo 19 godina. Fascinantan je, jednako tako, i način na koji je ude došao do novog finala - za svoju kvalifikacijsku izvedbu dobio je 14,766 što mu je jedna od najboljih ocjena posljednjih godina.

- Osjećaj je stvarno super, napravio sam odličnu vježbu, sve je sjelo na svoje mjesto. Kao da sam radio na treningu, baš onako kako treba. Prezadovoljan sam plasmanom u finale i nadam se čim boljem plasmanu. Istina je da mi je ovo najbolja izvedba u protekle tri godine, ali nije da nisam trenirao za to - uz smijeh govori Ude dan nakon kvalifikacija, odnosno dan uoči finala.

Nije mu ova godina krenula onako kako je želio. Najprije su ga zbog streptokokne angine htjeli zadržati i u bolnici, a nakon toga je zbog upale tetive propustio sva okupljanja reprezentacije. Odrazilo se to na njegovu formu i u iznimno jakoj konkurenciji Svjetskog kupa nije uspio izboriti toliko željeni četvrti nastup na Olimpijskim igrama. No, nije ga to pokolebalo, nije on tip koji će potonuti kad rezultat nije onakav kakav je priželjkivao. Uvijek će pronaći novi motiv, čak i u ovim godinama.

- Uvijek trebaš imati neki cilj, uvijek trebaš imati neke snove. Dok god mogu raditi ovo, tako će i ostati, tu se ništa neće promijeniti - odlučan je Filip.

Nije tajna što ga trenutno najviše vuče, ponovio je to više puta, rekao nam je to i nakon nedavnog Svjetskog challenge kupa u Osijeku gdje je nakon deset godina došao do medalje, srebrne. Ta su ga druga mjesta zapravo pratila kroz cijelu karijeru, ima olimpijsko srebro iz Pekinga 2008. ima svjetsko srebro iz Nanninga 2014., ima dva europska srebra.

- Da, očito sam bio predodređen za srebra. Uvijek mi je bio san osvojiti jedno veliko zlato. Ako ostane nedosanjan, nema veze, ali šanse postoje i tko zna, možda će se u nekom scenariju to i ispuniti. Već sam rekao da će me morati lopatom nositi s konja.

Možda i nije toliko realno da se taj san ostvari već u petak u Riminiju. Filip nekako više cilja sljedeći olimpijski ciklus u kojem se pravila ponovno mijenjaju i smanjuje se broj elemenata, što bi njemu trebalo ići na ruku. Ali ako se prilika za medalju ukaže već danas, naravno da će je objeručke zgrabiti.

Plan za finale

Kakav je plan za finale?

- Još uvijek nismo odlučili koju ću vježbu raditi. S elementom “busnari” imam još težu vježbu, ali koliko je teža, toliko je i nesigurnija. Osim toga, devetorica smo u finalu jer su dvojica u kvalifikacijama imala potpuno istu i početnu i ukupnu ocjenu, a ja nastupam posljednji. Tako ću vjerojatno vidjeti kako će se razvijati situacija, pa ću na licu mjesta odlučiti. Uglavnom, plan je pojačati vježbu, ali ne treba trčati pred rudo, nego razmisliti, pa napraviti ono najbolje u tom trenutku.

Je li ta činjenica da nastupa posljednji prednost ili mana?

- I jedno i drugo. Jer kad nastupaš prvi, onda daš od sebe sve što znaš i nemaš što kalkulirati. A kad si zadnji, znaš sve ocjene, i onda moraš odlučiti što napraviti. Tako da je i dobro i nije.Na konju s hvataljkama konkurencija je posljednjih godina doista nevjerojatna, možda i jača nego na drugim spravama. Govori u prilog tome i podatak da su trojica koja su u kvalifikacijama bila bolja od Filipa dobila ocjene preko 15,000.

- Sigurno je najkonkurentnija sprava. Svi razgovaramo o tome i ne znamo što se dogodilo s tim konjem da je toliko otišao gore i da se toliko precizno odrađuje. Konj je, inače, najteža sprava za nastupati, kao i greda kod gimnastičarki, dovoljno je da te malo nagne na stranu i padaš. Najmanje je opasan, možemo tako reći, ali je zato najteži za nastupati. A danas svi odrađuju vježbe kao da treniraju samo konja i ništa drugo.

Dotaknuli smo se na kraju još jednom tog nevjerojatnog podatka da će u finalu biti gimnastičara poput spomenutog Giubellinija, koji nije napunio ni dvije godine kad je Filip prvi put bio u finalu EP-a. Ni drugi nisu puno stariji, prvi favorit Rhys McClenaghan, dvostruki svjetski i europski prvak, ima 24 godine, kao i Nizozemac Loran de Munck, Gruzijac Levan Shiladze i Izraelac Ilja Ljubimov imaju 22, Armenac Gagik Hačikjan 21...

- Meni je to sve normalno, ništa se drugačije ne osjećam zato što sam toliko stariji od njih, to samo na papiru piše. Osjećam se bolje nego prije deset godina jer sam tada radio višeboj, a to je teška muka. Sad radim samo jednu spravu, što je također zahtjevno i teško, ali ipak puno lakše nego višeboj. Tijelo mi se više ne troši toliko koliko se trošilo u višeboju, super se osjećam i svejedno mi je protiv koga se borim - samouvjereno je zaključio Ude najavu finala.