Puno toga je bilo drukčije nego u Riju ili Tokiju, ali kraj je bio isti. Valent i Martin Sinković još su jednom, treći put na trećim uzastopnim Igrama, slušali Lijepu našu na kraju svog olimpijskog nastupa. U Brazil prije osam godina došli su kao neprikosnoveni favoriti za zlato, u Tokio prije tri godine opet kao izraziti favorit za zlato, u Pariz 2024. kao oni koji su sve osvojili, ali čije vrijeme polako prolazi i zlato će vjerojatno ili gotovo sigurno završiti u nečijim drugim rukama.
Kao što su se procjene prije Rija ili Tokija temeljile na činjenicama, tako su i ove prije Pariza imale svoje uporište u onome što se događalo prije nego što je krenula prva utrka u Vaires-sur-Marneu. Nekad se nije moglo dogoditi da se Sinkovići s velikog natjecanja vrate bez zlata, pa se dogodilo 4. mjesto na SP 2022. Pa su se godinu kasnije vratili na postolje, ali nisu bili tamo gdje su htjeli i očekivali biti, nisu bili zlatni. Nije to bilo prvo zlato koje nisu osvojili, događalo im se i ranije, iako rijetko, ali problem je ovaj put bio to što nisu imali šanse za zlato toj finalnoj utrci.
Koga briga za travanj ili lipanj?
Promjena discipline, povratak u dvojac ‘bez‘, četvrta mjesta, niti jedno osvojeno natjecanje uoči Igara, veliki zaostaci na početku sezone za Britancima, Švicarcima, Rumunjima...
- Ove smo se godine cijelu sezonu izvlačili iz blata, ali ostajali smo pozitivni kada je to bilo nenormalno - rekli su nakon što su "blatnjavu" sezonu pretvorili u još jednu zlatnu sezonu.
Ali koga briga sad što je bilo u travnju ili lipnju, važno je jedini ono što se dogodilo 2. kolovoza. U finalnoj olimpijskoj utrci dvojaca ‘bez‘ u kojoj su u posljednjih 500 metara od dvije i pol sekunde zaostatak za vodećim Britancima (+2.41) došli do pobjede s 45 stotinki boljim vremenom od Britanaca.
- Dvije i pol sekunde je nemoguće stići. Nemoguće - njihova je izjava nakon finala.
Rekli bismo, demantirali su sami sebe i pokazali da je moguće. U utrci u kojoj su od početka zaostajali, u kojoj su oznaku na 1500 metara prošli kao četvrti...
- U jednom trenutku smo pomislili, idemo barem broncu osvojiti, predivno je osvojiti četiri uzastopne olimpijske medalje, ne mora uvijek biti zlato.
Samo ovako su sretni
Ali mora, kad su oni u pitanju. Ne bi oni bili nesretni ni sa srebrom ni s broncom, ali razlika između njih i većine ostalih je što će i kad pomisle da ne mogu više, bolje, brže, gristi do kraja, do zadnjeg zaveslaja, do posljednjeg milimetra...
- Nakon početka kakav je bio u ovom finalu često se događa da te suparnici uvuku u svoju utrku i onda nastradaš, a mi si stalno govorimo da moramo veslati u svom ritmu. Lakše je to reći nego napraviti, ali mi znamo i uspijevamo. I što je još važno, vjerovali smo u svoje veslanje, iako smo na pola utrke mislili da je gotovo što se tiče zlatne medalje. Borili smo se za broncu, dok je ovo bio jedini način na koji smo mogli pobijediti Britance. Jedino u finišu jer smo znali da ga nemaju. Izbjegli smo ono najgore što se moglo dogoditi, to da jedan od nas počne paničariti pa krene u solo prodor. Tada bismo ostali bez svega. Zadržali smo mentalitet koji govori da nikad nije gotovo dok zbilja nije gotovo, govorili si: "ajde, daj sve od sebe".
I dali su, u tom finalu pred očima cijelog svijeta, ali to ne bi bilo dovoljno za zlato da nisu na isti način davali sve od sebe na svakom treningu koji je prethodio čudesnom finišu vrijednom zlata. Nema prečica u veslanju, svaki zaveslaj ima svoju cijenu, a oni su tu istinu davno prihvatili i nikad kompromitirali.
Pozitiva najveća prednost
Uz sebe imaju Nikolu Bralića i njegovo znanje, a kad su osjetili da im trebaju "dodatne oči" pozvali su i Marka Banovića. Njih izdvaja i to što su spremni ući u rizik, napravili su to 2016. kad su iz dvojca na pariće sjeli u dvojac ‘bez‘, napravili su to u još većoj mjeri kad su se iz dvojca na pariće nakon SP-a prošle godine vratili u dvojac ‘bez‘. Dva zlatna olimpijska odličja u ovoj disciplini potvrđuju da su oba puta pogodili, ali nije to pogodak tipa "ako prođe, prođe", nego onaj iza kojeg je jako, jako puno rada i jako, jako puno vjere u sebe i to što radiš.
- Pozitiva koju nosimo u sebi je naša najveća prednost u odnosu na konkurenciju. Većina ljudi, na početku ili u sredini sezone, nije mislila da ćemo osvojiti zlato i s pravom su tako razmišljali. Bili smo katastrofalni, bilo je teških trenutaka, ali nikada nismo izgubili vjeru. Ovo je zlato u kojem smo najviše izvukli iz sebe, najviše iznenadili i sebe i druge, i po tome je posebno. Došli smo kao autsajderi za zlato, kući se vraćamo kao olimpijski pobjednici.
Autsajderi je možda malo preteška riječ, ali je istina da nije bilo puno onih koji bi se kladili kako će se ovaj put vratiti kući sa zlatom. Nije im vjerovao ni Sir Steve Redgrave, jedini veslač s pet olimpijskih zlata, koji je vjerojatno velikim dijelom i iz patriotskih razloga zlato vidio isključio oko vrata svojih Olivera Wynne-Griffitha i Toma Georgea. Iako on bolje od nas zna da postoji razlika između vrhunskih sportaša i onih koji su još kategorija više. Iznimni. Kao što je on bio svojedobno, kao što su Valent i Martin Sinković.
Najuspješniji hrvatski ljetni olimpijci, trostruki zlatni - 2016., 2021. i 2024.