Teško se uopće i prisjetiti je li Rijeka, a izgledno je da nije, u periodu od kada je predsjednik Mišković preuzeo klub, doživjela četiri uzastopna ligaška poraza, ma koji god kontekst je bio u pitanju. No, upravo to se porazom u Osijeku, paradoksalno, dogodilo jednoj od najboljih momčadi proteklih godina koja se praktički do “jučer” borila s Dinamom za dvostruku krunu.

Takav niz nije zabilježen niti u prvom dijelu sezone 2022./23., odnosno, u periodu uvjerljivo najgore igre i rezultata u recentnijoj povijesti kluba kada je Rijeku “šamarao” tko god je stigao...

Upravo taj momentum, odnosno, poraz od Lokomotive u Kranjčevićevoj uoči derbija i utakmice sezone na Rujevici, kao da je “sasjekao” sve riječke ambicije i vjere u vlastite mogućnosti. Jer, na stranu činjenica da je trener Sopić nakon poraza od Dinama i jasnog gubitka borbe za titulu odlučio sve “karte” usmjeriti na Kup, odnosno, trofej koji ova momčad još uvijek ima realnu šansu za osvojiti. No, i za takvu, psihički istrošenu i sastavom dobro “promiješanu” Rijeku, četiri su poraza, od kojih su posljednja dva nebitna u smislu činjenice da Rijeka na prvenstvenoj ljestvici više ne može ni gore ni dolje s druge pozicije, ipak – previše. Ako ne radi stvaranja dobrog ozračja u momčadi uoči nove “utakmice sezone” ili čuvanja ugleda i rejtinga kluba, a onda svakako zbog navijača koji su, bez obzira na sve, u velikom broju “potegli” do Zagreba, Varaždina i Osijeka.

Momčad koja je do dvoboja protiv Lokomotive nanizala čak deset pobjeda zaredom (osam ligaških i dva kup-susreta) i koja je to učinila toliko rezultatski impresivno s čak 17 postignutih i niti jednim primljenim golom (?!), u posljednja je četiri ligaška ogleda osim četiri poraza primila ravno 10 pogodaka, a postigla svega 3. Koliko je ta brojka velika možda će dočarati i paralela s time da je Rijeka, do utakmice protiv Lokomotive, odnosno, u 31 do tada odigranom kolu, primila svega 20 pogodaka. Drugim riječima, Nediljko Labrović, s obzirom na to da je riječki kapetan branio ove sezone u svim ligaškim ogledima, u posljednje je četiri utakmice primio – trećinu svih pogodaka ove sezone...

Ništa nije crno-bijelo

Naravno, ništa nije crno-bijelo u nogometu, pa tako niti ovaj negativni niz Rijeke, koji ipak, kako se to pokazalo u prvoj utakmici finala Kupa odigranoj na Maksimiru, i nije toliko narušio temeljne ovosezonske postavke kluba s Kvarnera. Nakon tri poraza zaredom, Sopićevi puleni izašli su hrabro na Maksimir i centimetri (Fruk) ili malo više spretnosti (Marić) su ih dijelili od pogotka koji bi Rijeci uvelike trasirao put ka Rabuzinovom Suncu. Ovako opet neće biti druge nego da Riječani u šestoj ovosezonskoj utakmici protiv Dinama dođu do onoga do čega nisu uspjeli u prethodnih pet dvoboja – pobjede.

U konačnici, možda je takav rasplet i najpošteniji, Bijelima će barem jedna pobjeda nad izabranicima Sergeja Jakirovića biti itekako dobra utjeha s obzirom na to da se radi o trofeju koji bi Rijeci mogao spasiti sezonu, a Sopiću pružiti novu šansu da iduće sezone krene stvarati neku novu, jaku Rijeku isključivo po svome guštu.

Svojevrsni podbačaj

Naravno, pitat će se nešto u svemu tome i sportskog direktora Darka Raića Sudara, posebno i predsjednika Damira Miškovića, no činjenica je da bi se ova sezona bez trofeja, koliko su se god prethodno ispunili gotovo svi ciljevi koje je klupska Uprava stavila pred momčad, bila svojevrsni podbačaj. Nikako ne u kontekstu gledanja stvari s početka sezone ili očekivanja koja nisu bila na nekoj visokoj razini od momčadi koja je, do dolaska Marka Pjace, uglavnom bila sastavljena od mladih i još uvijek nedovoljno afirmiranih talentiranih igrača uz pokoje iskusnije ime, već ponajprije zbog onog što su na kraju mogli imati – a možda neće imati.

Naravno, gledajući realno, puno je toga dobroga Rijeka na čelu sa Sopićem napravila ove sezone, uostalom, ti momci su se sami doveli u priliku da početkom svibnja igraju utakmicu kojom su mogli napraviti veliki korak prema još jednoj tituli prvaka, no spretnija, a budimo realni i kvalitetnija momčad, na kraju je kaznila brojne promašaje viceprvaka i iz dva udarca u okvir stigla do dva pogotka vrijedna nove, tko još broji koje titule prvaka Hrvatske.

Doza nesreće

Uz dozu sportske nesreće, jer Rijeka je uistinu bila bolja momčad na terenu u tom susretu, Rijeku je očito zahvatilo veliko emocionalno pražnjenje nakon neuspjeha na koje su se nadovezale i nešto slabije igre određenih pojedinaca koji su kroz cijelu sezonu bili nositelji kvalitete svoje momčadi, a to se onda domino efektom očito odrazilo i na igrače s klupe koji su dobili priliku u dvobojima s Varaždinom i Osijekom. Jer, kako drugačije objasniti neke početničke greške kapetana Labrovića ili pak uže riječke, do dvoboja s Lokomotivom granitne obrane, dok je Dilaver i u Osijeku pokazao da je ozljeda koju je još zaradio u Gorici itekako ostavila traga na njegove izvedbe i da “teške” tablete očito nisu rješenje.

Sve, baš sve će se to zaboraviti budu li riječki dečki u srijedu navečer “marširali” s Rabuzinovim Suncem visoko dignutim u svojim rukama pred veselim tribinama rasprodane Rujevice. No, za takvo nešto potrebna je i konačno ta, barem jedna – pobjeda. Protiv Dinama. Ova momčad ju je itekako zaslužila.