Je li, na neki način, ovaj sraz s grčkim prvakom, težak, naporan, potresan, ujedno i kraj jedne velike, zlatne Dinamove generacije i začetak neke nove? Plešu li, doista, svoj posljednji valcer sa zagrebačkim klubom četiri velikana, hrvatska reprezentativca i potporna stupa ove momčadi? I je li dolazak najavljenih pojačanja u neku ruku i najava njihova kraja, a time i početak rekonstrukcije momčadi iz koje Igor Bišćan treba sagraditi novu trofejnu momčad, iza koje će ostati stajati monumentalni rezultati?
Različite infomarcije kolaju cijelo ljeto - od toga da Livaković, Josip Šutalo, Ivanušec i Petković sigurno odlaze, da su to i poručili klubu, da nisu produljili ugovore, da su "dealovi" s novim poslodavcima već ustanovljeni, pa sve do toga da ipak dolazi do obrata, da neki ostaju, barem, do zime, da će se s drugima još pregovarati, da zastor, dakle, još nije pao na plave velikane. A istovremeno se, doduše, napokon završavaju psolovi koji Dinamu trebaju donijeti stabilnost i budućnost, momci poput Kačavende i Stojkovića, možda i Vidovića (?), novog stopera, tko zna još koga.
A, u biti, i te priče direktno ne isključuju jedna drugu. Dolazak nadarenih klinaca Dinamov je ionako modus operandi, priprema za neminovno. Nije ni logično očekivati da klub kojem je izvor prihoda prodaja može preko noći postati nešto drugo i boriti se s velikanima kako bi zadržao ono najbolje što ima. ne samo financijski, već i rezultatski, ligom, napretkom, osobnim snovima i izazovima.
Dinamo se, doduše, posljednjih godina prilično oslonio na osovinu koja je Maksimiru donijela pregršt radosti i povijesnih iskoraka, pa je možda i to stvorilo drugačiju, malo iskrivljenu percepciju, ali na kraju dana, priča je uvijek ista. Igrači odlaze, uprave nprolaze, zapjevao bi Sjever, koji ostaje stajati, zajedno s klubom i nekim novim vedetama...
Posljednji jahači
Nije ovo, doduše, niti apologija, niti hommage posljednjim jahačima Dinamove uspješnosti, jer još uvijek postoji šansa da neki od njih ostanu, što bi za klub uoči neminovne tranzicije bilo sjajno. Barem neki, barem do zime, dok neki novi klinci ne stasaju. A oni koji će otići, u neku ruku, dobili su savršenu mogućnost odlaska - u jednom od najtežih i najemotivnijih trenutaka novije Dinamove povijesti, imaju priliku otići trijumfalno, ne samo ulaskom u play-off Lige prvaka, već i izbacivanjem kluba koji se u cijeloj ovoj situaciji postavio kako ne priliči. Ako i moraju otići, bilo bi doista divno da otiđu uz izbacivanje AEK-a, što bi bio idealni rasplet njihove karijere u plavome dresu.
Poruka Ristovskog
A onda, dakle, danas, sutra ili prekostra, njihova će mjesta zauzeti novi igrači. Koji moraju baš kroz njih postati svjesni što je Dinamo i kako ga treba predstavljati. Prilagoditi se i povući. Rekao bi Stefan Ristovski nekidan: "Mi smo Dinamo, i ovi koji dolaze, to moraju prigrliti. I gard, i emociju, i povijest"... I to jest konačna istina.
Imao je Dinamo kroz povijest mnoge velike generacije, od kultne ‘67., mitske ‘82., pa sve do trijumfalne ‘98., a ova je, kada posljednji zatvori vrata sa suprotne strane, zaslužila najveće klupske apolete, jer se sustavno kroz pet godina, izgradila kao jedna od ovih, kao jedna od Najvećih. Ne samo igračkom klasom, već i karakterom. Koji je, valjda to tako treba biti, baš danas, u sudaru s Grcima odlučio biti možda i ključna stavka. I ako Kačavenda i Stojković budu na tribinama, moraju ga osjetiti, jer on je taj presudni faktor koji talente čini pravim i velikim igračima...