Teško su, neprijeporno teže od očekivanoga, Dinamovi nogometaši dohvatili minimalnu 1:0 pobjedu protiv Osijeka, koja im je, dva kola prije kraja prvenstvene utrke, donijela novi, ukupno 25. naslov hrvatskoga prvaka, čak 18. u posljednjih 19 sezona! I možda je tako i moralo biti - kakva je bila ova sezona, takva je bila i utakmica velikoga, najvećega uloga, utakmica u kojoj su Plavi osvojili (drugi) trofej i stavili pozitivni predznak na sve što se događalo od srpnja prošle godine.
A događalo se svašta, bilo je nevjerojatnih turbulencija, osciliralo se od odličnih do neprepoznatljivih igara, bilo je velikih pobjeda, ali i teških, bolnih poraza. Postojali su trenuci kad ni sami igrači valjda nisu vjerovali da će sve biti ovako lijepo okončano, da će se dva kola prije kraja još jednom okititi lovorovim vijencem.
SAŽETAK UTAKMICE:
No, kad je bilo najteže, izvukli su iz sebe maksimum, pokazali su da se njih u ovoj ligi ipak još uvijek najviše pita. Prelomili su sezonu dvjema splitskim pobjedama, spremno su dočekali “kiks” Rijeke protiv Lokomotive i na Rujevici su “iščupali” tri boda koja su ih dovela u situaciju da pobjedom protiv Osijeka sve zamotaju u blistavi, šuškavi papir. I zapečate! To su i učinili...
I zato jer je bilo tako teško, zato jer su bili tko zna koliko puta otpisivani, zato je i slavlje na travnjaku Dinamovih igrača sa svojim razgaljenim navijačima bilo burno. Ostali su Plavi dugo na terenu, a s maksimirskih je tribina odjekivala gromka šampionska pjesma i pola sata nakon završetka dvoboja. Nikome se nije išlo doma, stiglo je vrijeme veselja i radosti, trošila su se grla, skandiralo se i pjevalo u slavu Dinama...
Jedan od najvažnijih pogodaka u karijeri u subotu je postigao kapetan Plavih, Arijan Ademi. I ako je netko zaslužio staviti “točku na i”, onda je to svakako Dinamov legendarni kapetan. I njegova je sezona bila teška, od povratka iz Kine “proganjao” ga je taj ugovor s limitiranom minutažom. U takvoj situaciji, kad zbog pravnih zamki nije igrao koliko je trebao igrati, nije mu bilo lako vratiti se u formu.
Ali prihvatio je tu ulogu u kojoj nije bio permanentni vođa na travnjaku, posve se podredio momčadskom i klupskom uspjehu, stao je uz bok treneru Sergeju Jakiroviću i s ostalim je “senatorima” držao svlačionicu napetom i pozitivnom. Nije dopustio da se javi defetizam, niti da se podignu ruke u znak predaje u trenucima kad se sumnjalo u sve i svakoga. I zato je ovaj gol, vrijedan naslova, velika, velika nagrada Ademiju za ovu sezonu, u kojoj je imao drukčiju ulogu od one na koju je svih ovih maksimirskih godina navikao.
No, nije gotovo. Pred Plavima su još dvije finalne utakmice Kupa, prva je već u srijedu na Maksimiru. Pa iako je Rijeka još kako uzdrmana (tri uzastopna poraza!), bit će to velika iskušenja i zahtjevni okršaji. U kojima se osvajanje naslova hrvatskoga prvaka (kao i Superkupa) može i dodatno začiniti još jednim vrijednim pokalom, Rabuzinovim Suncem, trofejem koji je zadnji put zabljesnuo i ostao u Maksimiru prije tri godine...