Gdje ja stadoh, ti produži. Ovako bi se mogla opisati predaja štafete Petra Skansija u ruke Željka Jerkova, bit će tome pedeset godina otkako je potonji iz Pule stigao u Split kao budući stožerni centar i najtrofejniji igrač kad se zbroje svi klupski i reprezentativni trofeji i medalje.
- Ispalo je da je Pero odigrao posljednju, a ja prvu utakmicu za Jugoplastiku. Kasnije mi je bio trener, ne samo na Gripama, nego i u reprezentaciji i Scavoliniju.
Jerkov se s posebnim guštom sjetio polufinala Kupa Radivoja Koraća u sezoni 1975/76 protiv Sinudynea (Virtus) iz Bologne. Talijani su prvu utakmicu dobili u Splitu s 83:74, a onda su Žuti stigli u Bolognu i šokirali sve sa 92:79.
- Otišli smo u Bolognu uvjereni da možemo napraviti preokret. Mlađan Tudor i ja smo praktički igrali simultanku, držali smo rezultat pod kontrolom i ništa nam nisu mogli. U jednom trenutku njihov je trener Dan Peterson poslao na teren Marca Bonamica, koji me pokušao laktom pogoditi u glavu. Ja sam se uspio u posljednji trenutak izmaknuti, mislim da bi mi puknula u najmanju ruku arkada. Tada je Skansi reagirao, to nikada neću zaboraviti. Otišao je do njihove klupe, uhvatio Petersona za prsa i podigao ga u zrak. Možete misliti kako je to izgledalo, dvorana u Bologni je bila krcata. Skansi je Petersonu rekao dogodi li se to još jednom, on će ga pred svima nokautirati.
U finalu je Jugoplastika u dvije utakmice bila bolja od Chinamartinija iz Torina (97:84, 82:82) za svoj prvi europski trofej.
- Skansi je iznad svega bio veliki čovjek. Mnogi ga najčešće gledaju kroz trenersku prizmu, ali on je bio i izvanredan igrač. On je bio igrač za velike utakmice, bio je najbolji igrač u odlučujućoj utakmici protiv Amerikanaca na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine. To je bila najvažnija utakmica u povijesti jugoslavenske košarke, utakmica koja je sve promijenila. Zamislite vi što je sve njegova generacija uspjela napraviti, iz druge lige su u samo osam godina došli do finala Kupa prvaka. To je jedna nezamisliva evolucija, praktički ista momčad. Zato mu je nekada bilo teško prihvatiti od igrača da se neke stvari ne mogu.
A nije ni kao trener bio loš. Dapače!
- S njim smo postali prvi klub koji je osvojio tri trofeja u jednoj sezoni. Kao izbornik je odveo reprezentaciju Hrvatske do srebra na Olimpijskim igrama u Barceloni. Eto, na kraju se baš on morao vratiti na klupu da bi Split 2003. godine osvojio jedinu titulu prvaka Hrvatske. Ponavljam, malo je takvih kao što je bio on.