Petar Skansi, velikan svjetske košarke, otišao je u vječnost, na sreću ostaju njegova djela, također za "navijeke", toliko uspjeha, pobjedonosnih marševa, osvojenih medalja, ali i zgoda koje otkrivaju, ne samo poznavanje košarke, već njegov posebni čelični duh.
Pere i Rato Tvrdić bili su kao braća, dapače pravi blizanci, prošli su sve zajedno, od prvih dana karijere u dragom žutom dresu i u reprezentaciji bivše države, ali i u privatnom životu…
"Pere je znao košarku, bio je baš genijalac", kaže Rato Tvrdić: "Ja sam igrao onako od srca, pa i u životu sam uvijek tako reagirao, a Pere me znao usmjeriti, pomoći mi… Primjerice, kada se u naša vremena pregovaralo kako dobiti stan, Pere je vodio glavnu riječ, isposlovao je stanove u Hektorovićevoj ulici, istina podrumske, za nas oboje. I tako milijun puta, vodio je računa o meni…"
Roko Leni Ukić, slavni igrač Splita i drugih klubova, reprezentacije Hrvatske, sjeća se osvojenog prvenstva 2003., jedinog za Split otkako je Hrvatske:
"Bio sam mladac, još kako mi kažemo, mulac, s nepunih 18 godina igrao sam u petorci. Skansi me usvojio, usmjerio, naučio me ozbiljnoj košarci. To da treba pobjeđivati, igrati na rezultat. On nije toliko gledao na igračke kvalitete, koliko na karakter, i da on nije preuzeo momčad od Mikija Starčevića, mi nikada ne bismo bili prvaci. Njega je izmolio Dino Rađa da se vrati na Gripe, znao je šjor Pere stvoriti momčadski ambijent. Što se mene tiče, znao me pustiti da se razigram, ali i udrit' po tintari, tako da te lekcije itekako pamtim."
Zasluge za Kup prvaka 1991
Željko Jerkov je uz Ratu Tvrdića bio najbliži Skansiji, zajedno su bili kao trener i igrač u Jugoplastici, pa u Scavoliniju. Evo jedne zgode:
"Igrao se polufinale Kupa Koraća, u Splitu smo izgubili od Sinudynea 74:83. Bili smo prežaljeni, ali Skansi je rekao: 'Idemo ih puknuti u Bologni'. Odredio je da letimo za Bolognu tek na dan utakmice, naveli smo Talijane da vjeruju kako je sve gotovo. Pogotovo jer nam je glavni motor momčadi Rato Tvrdić imao slomljenu ruku."
U Bologni nisu vjerovali da Rato neće igrati, Luigi Vespignani, poznati novinar Corriere dello sporta, napisao je da je Tvrdić doživio trominutni pljesak prepunih tribina kada se doista u dvorani pojavio s gipsom u ruci…
"Momčad Virtusa, to jest Sinudynea, uoči početka slikala se za poster, Skansi nas je pripremio, odigrali smo simultanku Mladen Tudor i ja, kao tandem protiv njih. Vodili smo, shvatili su da gube utakmicu. U igru je ušao Bonamico, u jednom duelu nasrnuo je na mene", sjeća se Jerkov: "Pokušao me nokautirati, za dlaku je promašio…Tada je Pere skočio i otišao do njihove klupe, uhvatio za vrat Dana Pettersona, njihova trenera, rekao mu je: 'Ako u sljedećem slučaju Bonamico opet nešto pokuša, ja ću doći i otkinut ću ti glavu'. Petterson je povukao tog killera s parketa, a mi smo na kraju dobili utakmicu 92:79…"
Jerkov je na toj utakmici postigao 37 koševa, Jugoplastika se plasirala u finale, i kasnije u Torinu osvojila Kup Koraća.
Skansi je imao tu žicu nepobjedivosti, snagu duha prenosio je na momčad. Njegovi treninzi bili su žestoki, među prvima je u to doba inzistirao na igri obrane, naveo je tako splitsku publiku da na utakmicama, kako se to događalo u dvoranama NBA, da skandiraju: Obrana, obrana. Evo sjećanja Rate Tvrdića:
"Bila je i druga varijanta, recimo u Skenderiji protiv Bosne, oni su nas dobili u Splitu, mi njih u Sarajevu 110:95. Igrali smo 'run and gun', lomili smo ih napadima, Šolman 28, ja 30 koševa, izborili smo majstoricu u Beogradu. Ja sam i tu bio ozlijeđen, nisam mogao igrati, dao sam dva koša, sjedio na klupi…"
Damir Šolman itekako pamti tu utakmicu, postigao je koš svoje karijere:
"Mirza Delibašić pogodio je dva slobodna bacanja, izjednačio na 96-96, Skansi je uzeo 'time-out', naredio da se raširimo, fingiramo kao da će zadnji šut izvesti Tudor, on je prethodno pogodio nekoliko puta iz daleka. I kad se kao spremao za šut, oni su se skupili, dobio sam loptu po strani, iz daleka sam šutnuo… Na semaforu se vidjelo, ostala je jedna sekunda, Varajić me nije čuvao, pogodio sam koš za pobjedu u trenutku kad je vrijeme isteklo."
Skansi je volio ponavljati jednu svoju krilaticu na svakom treningu, a to je da "za uhvatiti ribicu treba oznojiti guzicu". Ili kada se kalkuliralo kako do prvog mjesta, Skansi je govorio:
"Ne trebaju nam računice, moramo se ponašati kao u vesternima, izaći na megdan, sve pobiti, odnosno dobiti redom, i vratiti se kao pobjednici."
Jedan prilično anoniman mladi košarkaš Zlatko Trška se javio:
"Šjor Pero je zračio energijom, uvjerio me da mogu protiv svakoga, pa sam onako omalen, igrao sam playa, dobio na drskosti…"
A legendarni direktor "žutih" Josip Bilić Biba dozvao je u sjećanje treći trijumf splitskog kluba u finalu Final foura 1991. u Parizu:
"Mi smo te sezone bili jako oslabljeni, otišli su Rađa, Ivanović i Sobin. Sve je bilo ukapirano da Barcelona napokon osvoji Ligu prvaka, sve zbog atmosfere na skorašnjim Olimpijskim igrama u Barceloni. Premda smo vodili u prvom poluvremenu, bili smo svjesni uloge Miše Davidova, ruskog suca. Skansi je uočio da Davidov vuče nogu, slabo je trčao, bio je ozlijeđen, sugerirao mi je da se obratim Kotlebi, delegatu FIBA-e, i ukažem na tu činjenicu. I Kotleba je, nevjerojatno, zamijenio Davidova, u drugom poluvremenu sudio je Richardson. Mi smo dobili finale 70:65."
"Koferčić s novcem"
Zanimljivo je da je Tomislav Ivić, trener Hajduka, dolazio na Gripe u dvoranu da bi mu Skansi pokazao kako se igra zona-presing, Jerkov je objasnio:
"Mi smo na terenu ponavljali način obrane, koju je Ivić kasnije proveo u nogometu… Ivić je o tome stalno govorio."
Bila je jedna zgoda oko angažmana Dragana Kićanovića u Scavolini, premda je Kićo odbio Skansija, tada trenera kluba iz Pesara, jer da ge zovu Real, Barcelona, Ignis… No, Skansi je jedne večeri iz Pesara otputovao do Ljubljane, zajedno s predsjednikom kluba Palazzetijem, ranim jutarnjim avionom odletjeli su u Beograd i pokucali na vrata Kićanovića. Lola, supruga Kićanovića se iznenadila…
"Znao sam", rekao je kasnije Skansi, "što treba uraditi. A to je da predsjednik pokaže kuferčić sa sto tisuća dolara… Tada je Kićanović shvatio da su intencije velikih klubova ipak samo najave, ponuda Scavolinija bila je konkretna. I potpisao je za naš klub."
Utakmica života u finalu
Usput, Kićanović je prethodno dobio dozvolu Partizana i Košarkaškog saveza Jugoslavije da može pregovarati za odlazak u inozemstvo, a Željko Jerkov, u to doba u Čačku na odsluženju kadrovskog roka u JNA, skoknuo je u Beograd i preuzeo tu dozvolu, koju je čuvao u vojničkom ormariću, dok se transfer nije dogodio.
U splitskom klubu, u burnim vremenima, kad su splitski "žuti" postajali jaki faktor u prvenstvu Jugoslavije, dobro su naučili da je Skansi igrač za velike utakmice. On je to demonstrirao u nizu susreta u kojima se odlučivalo o trofejima. Posebno je bitna njegova uloga u reprezentaciji Jugoslavije prilikom osvajanja naslova prvaka svijeta u Ljubljani 1970. Tada je Skansi u odlučujućem susretu protiv SAD-a odigrao možda i utakmicu života, proglašen je za najboljeg igrača dvoboja koji je donio svjetsku titulu.
Bilo je impresivno kako se Skansi koncentrirao prije važnih utakmica, povukao bi se u sebe, šutio, mislio i na terenu uvijek eksplodirao, bio je na tim utakmicama najbolji, najkorisniji igrač i strijelac. Tako naviru sjećanja na Skansija, dugajliju od 206 cm, velikog srca i pameti, najprije čovjeka, onda košarkaša i trenera, koji je u prvom redu za "žute", svojim doprinosom osigurao vodeće mjesto u povijesti, uz Branka Radovića, ipak oca splitske košarke.