Legendarni komentator: ‘Peru su voljeli jer je govorio što misli, a do zadnjeg je trena bio optimist‘

U kolektivnu memoriju zauvijek ostaje usječen njegov originalan i duhovit način komentiranja tijekom EuroBasketa 2013., na kojem je Hrvatska osvojila četvrto mjesto, a Skansi je reprezentaciju pratio uz Slavka Cvitkovića. Osim što su dugo bili suradnici, s godinama su postali i prijatelji.

"Pero i ja smo se znali preko 50 godina, čak smo neko vrijeme i igrali, s time da je on 1970. već bio svjetski prvak, a ja marginalac u karlovačkom Željezničaru. Fascinantno je to da je kao igrač bio svjetski prvak i olimpijski medaljaš, onda je kao trener osvojio olimpijsko srebro zlatnog sjaja, a kao političar je pomogao mnogim vrhunskim sportašima time što se uspio izboriti za mirovine, za koje znam da su mnogima bile od životnog značaja. Žao mi je samo što i kao trener Benettona nije uspio doći na vrh. A dijelili su ga milimetri (1993., nap. a.), onaj prekršaj Zdovca nad Kukočem u zadnjoj sekundi koji nije dosuđen...".

Slavko Cvitković

DAMIR KRAJAC/CROPIX Cropix

Skansi je, prisjeća se Cvitković, bio jedan od onih ljudi koji su uvijek govorili što misle, bez puno okolišanja.

"Kada imate takav, direktan nastup, onda ćete sigurno naići na raznorazne komentare. Svi se najviše sjećaju tog EP-a u Sloveniji, gdje je bio sukomentator, a njegove kritike i opservacije ljudima su bile vrlo zanimljive. Tada je bio čak i bolji i izravniji nego Aco Petrović, za kojega i dalje smatram da je najbolji sukomentator."

"Biseri Slavka i Pere" tih su se dana skupljali i dijelili po forumima i društvenim mrežama, od "imamo ih" pri zaostatku od -14 za Španjolskom, preko "Pero, molim te da se koncentriramo na igru" do "pobijedit će ekipa koja prva prođe 66 poena".

"Mislim da je ta posljednja bila jedna od Perinih dosjetki. Više se ne sjećam točno, ali to mi zvuči kao on."

Ističe da je tijekom novinarske i komentatorske karijere izbjegavao "intimiziranje" s igračima i trenerima koje bi ga dovelo u sukob interesa, no sa Skansijem je posljednjih godina stvorio prijateljski odnos.

"Viđali smo se u Lovranu, gdje je djelomično živio, kao i u Ljubljani, i do zadnjeg je trenutka bio optimist. Vjerovao je da će terapije biti uspješne, na početku su i bile, ali nažalost, došao je i taj kraj. Pamtit ću ga kao izrazito zanimljivu osobu. I kao čovjek i kao igrač i kao trener".