Kako bi to izgledalo kada bi u superfinalu zaigrali novi svjetski prvak protiv osvajača Lige prvaka, raspitivali su se novinari kod Jürgena Klinsmanna tijekom Svjetskog prvenstva u Kataru. Vrlo loše po svjetskog prvaka, lako mi je zamisliti utakmicu u kojoj najbolja klupska momčad pobjeđuje najbolju reprezentaciju sa 6-0 ili 7-1, Klinsmannov je odgovor izazvao žamor u kozmopolitskoj press dvorani. Brazilci i Argentinci u prvom redu, a onda i neki ponosniji Europljani, nisu se lako mirili s degradirajućom ocjenom.
Camus bi bio ponosan
Ove sličice s velikim njemačkim golgeterom u glavnoj ulozi posljednjih se dana sjetim kada na ekranu vidim Garetha Southgatea, čiji je roster nakrcan igračima vrijednim stotinu i više milijuna eura (njih petorica su na Euru, s time da u kadru nije bilo mjesta za šestog, Jacka Grealisha), a nogomet kojim nas časti u Njemačkoj svejedno je najlakše opisati kao davež ili gnjavažu. "Tri lava" ispraćena su na turnir kao favoriti bookmakera, društvo s kojim ne želite podijeliti teren, ali se ovdje ponašaju kao umiljate mace, što nas dovodi do dva zaključka. Prvi zaključak je zapravo stari aksiom i podsjeća nas da reprezentacija nije puki matematički zbroj cijena igrača prepisanih s transfermarkta, nego delikatan "patchwork". Uvjerili smo se mali milijun puta da momčadi izgrađene oko velikih zvijezda u praksi ne funkcioniraju. Drugi je zaključak nešto noviji i provokativniji, a kaže nam kako impresivnog nogometa na Euru i SP-u ne može niti biti jer reprezentacije zapravo vode treneri iz druge ili treće kategorije kvalitete.
"Ono najbolje na tržištu proberu klubovi, a savezima što ostane. Nagelsmann ili Deschamps su iznimke koje potvrđuju pravilo", primjećuje na usputnoj kavi Dario Šimić, koji je još za skautskih dana u Milanu počeo tražiti nadahnuće u radu mladih trenerskih inovatora. Oni su u našem nogometnom žargonu zaživjeli kao "laptop treneri", često ih otpisujemo kao štrebere i "geekove", ali korak po korak osvajaju svijet. Dok se Euro zahuktava, još jedan val mladih trenera preplavljuje svlačionice ambicioznih i velikih klubova.
Tako se, ilustracije radi, u stožeru Roberta De Zerbija prije izvjesnog vremena izlegao Francesco Farioli, ovih dana promoviran za trenera Ajaxa. Osim što je prvi Talijan na klupi kultnog nizozemskog kluba, biografija ovog 35-godišnjaka nudi nam još nekoliko zanimljivih crtica. Za početak, on nikada nije igrao nogomet, osim rekreativno s društvom. Dok su njegovi vršnjaci gradili karijere na treninzima i utakmicama, Farioli je trčao za doktoratom iz filozofije i obranio ga razradom teze ‘Filosofia del Gioco. L‘estetica del calcio e il ruolo del portiere" (Filozofija igre: Estetika nogometa i uloga vratara). Albert Camus, lektirni pisac i golman koji je volio kazati da je sve o životu naučio na nogometnom terenu, nesumnjivo bi bio ponosan što je filozofija završila u čvrstom zagrljaju s nogometom, što opet ne znači da Josip Šutalo i Borna Sosa trebaju živjeti u strahu od ispiranja mozga Aristotelom i Kantom.
Španjolska se približila
Farioli ne dolazi da bi ih umarao metafizičkim mudrovanjem, nego kako bi ih pretvorio u šampione i pomaknuo bliže europskom vrhu. Slična ocjena vrijedi i za Fabiana Hürzelera, novog menadžera Brightona. U gladijatorski svijet Premier lige Hürzeler slijeće kao trenerski tinejdžer: on je 31-godišnjak kojem su ozljede uništile karijeru još u ranim dvadesetima, pa se pronašao u trenerskom poslu i proljetos je već ostvario prvi veliki uspjeh vrativši St. Pauli u Bundesligu.
Učinio je to Hürzeler igrajući nogomet baziran na intenzitetu i visokom presingu, što podrazumijeva puno podmazanih automatizama u igri. Na Euru je sličan nogomet zasad demonstrirala samo jedna reprezentacija, ona pod vodstvom Luisa de la Fuentea, trenera koji se još prije deset godina odrekao klupske karijere da bi kao zaposlenik Saveza gradio i oblikovao generacije (izbornik U19, U21, U23).
U onoj Klinsmannovoj usporedbi s početka teksta Španjolska bi vjerojatno dobila popust jer se približila modelu vrhunske klupske momčadi...