ZAVRŠNA BITKA ZA NADMOĆ U HDZ-u i SDP-u Kako će se postaviti Plenković prema predsjednici, koga će podržati Bernardić i zašto se Milanović vraća...

Bitke za nadmoć unutar stranaka sve se brže sele na teren predsjedničkih izbora koji se trebaju provesti tek na kraju sljedeće godine. Duga kampanja. Ti bi izbori trebali biti poprište ili predpoprište, prostor malo većeg preslagivanja za političke odnose u sljedećih pet ili čak više godina. Iako funkcija predsjednika države nije više ni približno važna kao nekad, nadolazeća utakmica svejedno bi mogla imati pojačan značaj jer će se kroz nju provjeriti i potvrditi realni, često naoko procjenjivani odnosi u najvećim strankama, kao i stvarne posljedice promjena u tim strankama na ostatak političke scene. Bit će to najveći test nakon što su HDZ i SDP, s manje ili više uspjeha, preuzeli novi lideri - Andrej Plenković i Davor Bernardić.

Izbori na kojima se njih dvojica ne kandidiraju bit će zapravo prva prava kontrola razine njihova utjecaja, pa i njihove perspektive u visokoj politici.

Već se mogu nazrijeti ključni interesi. U Plenkovićevu slučaju, premda će to uvijek deklarativno nijekati, premijer će nastojati učiniti Kolindu Grabar-Kitarović što više ovisnom o volji i pomoći njegova kruga u stranci, a ne više onih dijelova HDZ-a nad kojima nema potpuni nadzor. To ne znači nužno da će rušiti predsjedničine šanse na izborima, ali je sigurno da će joj pomagati samo razmjerno tome koliko će se sadašnja predsjednica biti spremna i zainteresirana približavati, popuštati i prilagođavati. Jer, realno, Plenkoviću su taktički podnošljiva oba scenarija: izgubi li KGK izbore, izgubio ih je netko za koga se zna da nikad nije bio iz njegova miljea, dapače, a dobije li ih - dobro će to doći za reklamu novoga neprekinutog niza HDZ-ovih pobjeda.

U Bernardićevu slučaju stvar je ipak nešto složenija. Novi šef SDP-a i dalje se teškom mukom odupire udarima iz stranke: najglasniji protivnici su mu oni koji su bili, a neki su i dalje, posebno odani bivšemu predsjedniku stranke Zoranu Milanoviću. Za Bernardića se donedavno pretpostavljalo da ima određeni pakt s Milanovićem, a to je savezništvo navodno podrazumijevalo i podršku SDP-a za eventualnu Milanovićevu kandidaturu na predsjedničkim izborima. No otkad je postalo jasno da bi SDP ipak mogao kandidirati Piculu, a Milanovića prisiliti da se natječe kao neovisni kandidat, vidi se da je taj virtualni ugovor raskinut. Uostalom, i razvoj događaja s “Kikaševom ovrhom” upućuje na to. Je li to stoga što je Bernardićev tabor možda u međuvremenu stekao samopouzdanje i vjeru da ne postoji dovoljno odlučna i organizirana oporba unutar SDP-a, ili iz nekog drugog razloga, ali Bernardićev interes u ovoj se stvari promijenio: trenutačno mu je stalo do toga da suzi prostor i smanji izglede za Milanovićevu reaktivaciju u politici.

Za Milanovića se pak još pouzdano ne zna hoće li na te izbore, ali preko različitih kanala neprestano podupire vjerovanje da će se natjecati, no njegovi motivi također su jasni: s jedne strane vratiti ili pojačati utjecaj u SDP-u i šire na ljevici, s druge, tj. usput, naštetiti Bernardiću, zatim napakostiti HDZ-ovoj kandidatkinji koju je oduvijek prezirao i podcjenjivao i na kraju, možda najvažnije, doći na uslugu skupinama koje bi ušle u rizik financiranja tako zahtjevne, pa prema tome vjerojatno i silno skupe kampanje.

To bi, kako se u ovom trenutku čini, mogla biti tri ključna kandidata na predsjedničkim izborima, ali nipošto jedina tri.

Gotovo je sigurno da će se natjecati i Božo Petrov, i to ne zato što bi imao realne izglede pobijediti (njegov je vrhunac prošao s Karamarkom) nego stoga da učini bilo što za Most koji se potiho vraća prema izbornom pragu (sada su već ispod 7 posto), a njihov utemeljiteljski mozak Ivica Relković, tko zna za čiji račun, novom inicijativom s okupljenim neovisnim načelnicima činit će sve da pridonese spuštanju Mosta što je moguće niže. Dakle, Petrov će se vjerojatno natjecati samo zato da se izbori za što veću vidljivost Mosta. On to mora činiti jer je jasno da će dodatno slabljenje Mosta i Živog zida očekivano biti u glavnim agendama i HDZ-a i SDP-a u sljedećim godinama.

Iz istih razloga treba očekivati kandidaturu jednog od dvojice lidera Živog zida, vjerojatno ipak ponovno Vilibora Sinčića, a na nekoj tobože srednjoj platformi, opet za račun parapolitičkih interesa, mogao bi na izbore izaći i sudac Mislav Kolakušić i možda još tkogod. Kandidiraju li se i Picula i Milanović, nije logično da izlazi još neki kandidat ljevice poput Anke Mrak-Taritaš.

Neizvjesno je jedino hoće li sadašnja predsjednica dobiti značajnijeg izazivača na desnom spektru, no još se ne naziru ni takav kandidat niti potentna skupina koja bi ga iznjedrila. Stoji tu s određenim motivima i potencijalom možda Tomislav Karamarko, ali nema pravih naznaka da bi se mogao odvažiti. Vjerojatnost da bi Milanović ulazio u te izbore “s desna”, o čemu se također spekuliralo, ravna je nuli.

Iako se, dakle, svi kandidati još nisu legitimirali, a neki su tek napola, bitka je počela.

Kolinda Grabar-Kitarović već je dulje u širokom terenskom pohodu provjeravajući vlastiti kapacitet kao eventualne kandidatkinje građana, tj. neovisne kandidatkinje. Predsjedničin tim sasvim sigurno računa na mogućnost u najmanju ruku pasivnog otpora vodstva HDZ-a. Postoje, naravno, i teorije da bi iz trenutačnih odnosa u HDZ-u predsjednica mogla i profitirati, naime da će za nju itekako povući i odraditi ono u HDZ-u što se često naziva “Vasina struja”, a odnosi se na imaginarni dio stranke kojim bi navodno i dalje trebao biti rukovoditi zamjenik Milijan Brkić, koji nije među ljudima od Plenkovićeva najvećeg povjerenja, krugu omeđenom Božinovićem i Jandrokovićem. No takav bi angažman za Brkića ili bilo koga drugoga bio prevelik rizik i izazov. To bi značilo aktivno raditi na nečemu što se tumači i doživljava kao pasivan otpor sadašnjemu vodstvu. Plenković sigurno neće dobro gledati na bilo kakav oblik podrške KGK koji bi se mogao shvatiti kao indirektan rad na njegovoj demontaži ili prvi ozbiljniji korak prema njegovu rušenju. KGK se ne bi trebala sasvim osloniti na to da će joj nova pobjeda biti iznesena na energiji unutarnjeg HDZ-ovskog otpora Plenkoviću.

Što se tiče Picule, čija kandidatura nije potvrđena, ali je realno očekivati da će uskoro biti, izgledno je da će se on graditi kao kandidat kakav je ljevici i centru dugo nedostajao: stabilan, neafektiran, pristojan, obrazovan. Naime, taj prostor birača dugo je pasivan i frustriran jer nema prikladnog kandidata. Bernardić to zasad nije, a i pitanje je hoće li ikad postati. Picula bi mogao imati neke početne prednosti: podršku iz EU, svu potporu glavne oporbene stranke i barem još jednog dijela ljevice i centra. Prednost će mu biti i njegova nesvadljivost, od njega se sigurno ne može očekivati javno omalovažavanje kandidatkinje HDZ-a. No imat će i ozbiljnih nedostataka: predbacivat će mu se dug politički staž bez puno rizika i bez velikih napora, bijeg u sigurnost briselskih privilegija, odbijanje da se otamo vrati kad je trebalo naći zamjenu za Milanovića, općenito mlakost kojom je došao do poznih političkih godina. No ovisno o tijeku kampanje, i te karakteristike mogu iznenada postati prednost.

Posebno uključi li se u utrku i Milanović koji bi različitost u odnosu na očekivane kandidate mogao postići upravo potenciranjem svojih osobina: svadljivosti, polemičnosti, nekorektnosti i provokacije. Milanović bi mogao poremetiti izglede SDP-ovu kandidatu u prvom krugu, ali treba uzeti u obzir i to tko je sve zainteresiran da ga zaustavi u pokušaju povratka u visoku politiku: aktualna predsjednica i svi njeni podupiratelji, sadašnje vodstvo SDP-a, svi Milanovićevi disidenti i žrtve raspoređeni posvuda, i na kraju Milan Bandić i sav njegov pogon. Nije to mala vojska. Čak i ako bi se moglo pomisliti kako bi Plenković, zbog neslaganja s predsjednicom, također mogao biti nevidljivi Milanovićev saveznik, ni to nije baš sasvim logično. Naime, dobiti Milanovića za bilo kakav oblik kohabitacije čini se za Plenkovića rizično koliko i ono kad je za glavnog partnera imao Božu Petrova.

U ovom trenutku, iako je ultrarano prognozirati, čini se najrealnijim da bi u drugi krug predsjedničkih izbora mogli ući sadašnja predsjednica i SDP-ov kandidat, pod uvjetom da SDP u međuvremenu nastavi put prema konsolidaciji. U slučaju takvog raspleta, pobjeda bilo kojeg od ta dva kandidata vodila bi vjerojatno dugoročnijoj stabilizaciji političke scene, ali i tješnjoj suradnji najvećih stranaka HDZ-a i SDP-a.