MOŽE LI ŽIVI ZID POSTATI DRUGA POLITIČKA SNAGA U ZEMLJI? Ispred dvije velike stranke stoji enorman izazov s kojim se ne znaju nositi...

Živi zid nije ni nova niti je nedovoljno opisana politička pojava, ono što jest novo je zamah koji ta snaga dobiva i prostor koji se Živom zidu u posljednje vrijeme otvara.

Izuzme li se onaj dio HDZ-a koji aktivno sudjeluje u radu trenutačne državne administracije, a možda i onaj koji potiho radi protiv njih, Živi zid je najaktivnija politička snaga u zemlji. Po djelovaju su već značajno nadmašili predsjednicu države koja je dosad također popularnost najviše gradila na direktnom kontaktu s biračima na terenu i pokušajima da obuhvati što je širi mogući krug tema kojima se, bez ulaganja rizika ili odgovornosti, uglavnom samo povlađuje građanima u njihovim osjećajima da su siromašni, nezadovoljni, obespravljeni, bez jednakih ili bez ikakvih mogućnosti, izloženi nepravdi, korupciji, svakom obliku klijentelizma, devastaciji tvrtki i prostora, raznim uzurpacijama, zagađenjima i drugom. Kako se predsjednica zbog pragmatične potrebe da bolje surađuje s Vladom u tom smislu malo pasivizirala, Živom zidu stvorio se značajan dodatni prostor.

Iako se na prvu kao najočitiji faktor rasta Živog zida čini slabašnost vlasti i nedozrelost ostatka opozicije, dakle deficiti velikih, tradicionalnih izmjenjivača na vlasti u Hrvatskoj, to je ipak samo dio istine jer to, samo po sebi, ne bi ponijelo Živi zid prema dvoznamenkastim rezultatima, da nije još nečega...

Živi zid, za razliku od većine prosvjednih puteva koji su se dosad otvarali u Hrvatskoj, a zadnji je primjer Most, nije lijena, arivistička platforma koja očekuje kako će je ipak na kraju do vlasti ponijeti neki snažniji partner. Oni, naprotiv, ulažu ekstremnu energiju u rast, njihova je fiksacija ozbiljna i dugoročna: površnost i opasnost su u rješenjima koje (ne) nude za društvo i građane, ali nikako se ne bi moglo reći da su njihov sistem i put kojim idu nepromišljeni, brzopleti niti da su sklepani od prečica. Zamislimo li politiku kao kuću, onda je Most promućurni rođak koji se uvalio u već izgrađenu kuću HDZ-a i SDP-a pa ih nagovorio da mu dopuste da nadogradi kat, a onda na taj kat nije stavio krov. Živi zid je počeo graditi kuću pored HDZ-ove i SDP-ove, od temelja, i sad je samo pitanje čija će biti veća.

Naravno, činjenica da nemaju, niti su ikad imali obavezu donositi izvršne odluke, pisati državne proračune niti rješavati sistemske probleme građana i društva, da nisu imali odgovornost ni za isplatu plaća ili mirovina, sve to daje Živom zidu pogon da svoj put krči brže, beskrupuloznije, njihove pristaše zasad (treba naglasiti: zasad) od njih ne očekuju rješenja nego samo što veću količinu empatije i poistovjećivanja. Živi zid bubri na trenutačnoj oporbenoj prilici da pozamašno manipulira, obilato iskrivljuje, da prišiva nekažnjene objede, militarizira društvo protiv pojedinaca, organizacija, medija, političara.

Iako je već tisuće puta rečeno, valja i ovdje ponoviti: od klijentelizma HDZ-a i SDP-a opasniji može biti još jedino populizam koji je u svakoj pori djelovanja Živog zida.

No koliko se god tko zgražao takve opcije, a i dalje se Živog zida kloni možda i 85 posto građana (grubo procjenjujemo prema istraživanjima), neupitno se radi o snazi koju se u sljedećem razdoblju neće smjeti podcjenjivati, niti će je se moći tako lako zaobići, razobličiti ili nadvladati.

Jer arhitekti Živog zida zasad dobro uočavaju momentume i okreću ih u vlastitu korist, to jest u korist boljega rezultata. Oni su marljivi, uporni, dobro umreženi, a najvažnije je što - u usporedbi sa svojim rivalima HDZ-om i SDP-om - djeluju kao složna vojska, dok se ovi gube u prijeporima koji ih iscrpljuju, kompromitiraju, nagrizaju i uništavaju.

Fotografiju Sinčića i Pernara kao složne braće s natpisom “zauvijek zajedno”, mnogi će odbaciti kao još jednu sliku freak showa i nečega sasvim rubnog u politici. Međutim, ta njihova promocija bratstva dobro je osmišljena dugoročna taktika upravo za borbu protiv HDZ-a i SDP-a koji tu razinu okupljenosti za isti cilj još dugo ili možda čak više nikad neće uspjeti pokazati.

Uvaži li se procjena da je Živi zid, za interes rezultata i prodora, dosad vrlo dobro prepoznavao trenutke u politici, može se pretpostaviti da će se vođe tog pokreta - mnogo lakše nego što se to nadaju u HDZ-u i SDP-u - suočiti i s onim novim trenutkom, prvim sljedećim za njih kritičnim, kad će ih podupiruća baza početi ozbiljno preispitivati kao alternativu. Kad će ljudi koji su dosad pristajali uz Živi zid ipak uglavnom svjesni da je to veliki oporbeni kvaritelj zabave HDZ-u i SDP-u, početi glasno pitati: čekajte, ali što ako zaista izaberemo vas? Hoćete li rasturiti institucije? Ukinuti novac? Pokrenuti izlazak iz EU? Hoće li zbog vaše politike pasti mirovine ili će propasti bolnice? Hoćemo li igdje imati vode, a ne samo u Slavonskom Brodu?

Bili bi silno neoprezni u Živom zidu kad ne bi bili svjesni kako im ubrzano dolazi i ta velika stepenica u rastu, ona koju će im biti najteže preskočiti. No aktivnosti Živog zida, na nezgodu SDP-a i HDZ-a, sugeriraju da će ova opcija barem pokušati napraviti i tu vrstu upgradea. Za kraj mjeseca najavljeni veliki kongres stranke sa 1500 uzvanika na Zagrebačkom velesajmu vjerojatno bi trebao i simbolično označiti tu novu fazu. Premda već i višegodišnja promocija saborskih zastupnika iz kluba Živog zida, prije svega kvalitetnih poslanika Branimira Bunjca i Gorana Aleksića, sugerira da dodatno rade na sadržaju.

Na tom kongresu, najavili su, čak će predstaviti i”Vladu Živog zida”, svojevrsnu vladu u sjeni, čime žele afirmirati još veći broj pojedinaca, dodatno izblijediti dojam da se radi samo o projektu aktivista s deložacija i stvoriti privid o dozrelosti za obnašanje izvršne vlasti.

Živi zid posljednjih mjeseci djeluje pojačanim, gotovo manijakalnim intenzitetom, kao da su u utrci s vremenom do izbora za koje možda i sami očekuju da će se održati prije redovitog termina i kako bi mogli biti programirani baš tako da njih iznenade i zateknu nespremnima. Njihova je koncentracija i dalje na tome da s jednakim prezirom odbacuju i HDZ i SDP, a da se u isto vrijeme sa što je više moguće angažmana dodvoravaju i lijevim i desnim biračima.

Izbjegavanje aktivnog sudjelovanja u raspravama o svjetonazorskim temama, od ploča u Jasenovcu, ustaša i partizana, preko Istanbulske, čak do obrazovnog kurikuluma, pokazuje koliko se čuvaju najviše od otkrivanja prema desnijem biračkom tijelu. U međuvremenu, oni određuju prioritete svoga angažmana, ne žele prihvatiti HDZ-ov i SDP-ov diktat tema. U pogledu Agrokora, odbacuju i Todorića i Vladino posredničko rješenje. Martinu Dalić nastoje dodatno kompromitirati potenciranjem glasina da će ona karijeru nastaviti na mjestu guvernera HNB-a. Slično čine i Plenkoviću kad sav njegov rad predstavljaju isključivo kao ulog u karijeru budućeg člana Europske komisije. Hrane se dojmom o već dogovorenoj velikoj koaliciji HDZ-SDP. Hine poziciju hrvatskih “suverenista” i izraženi euroskepticizam.

Uporno ponavljaju kako je ova vlast sastavljena od HDZ-a, HNS-a i Bandića, nastojeći na taj način sugerirati količinu klijentelizma i kompromisa. Umjesto SDP-a, utrčavaju baš na svaki teren gdje, kao, treba zaštititi radništvo: od Dalekovoda do Uljanika. Predstavljaju se kao potencijalni spasitelji hrvatske brodogradnje, zaustavili bi gradnju LNG-a, prvi ulijeću na teren kad treba tražiti krivce za pitku vodu ili druge oblike onečišćenja. Protive se mirovinskoj reformi, i inače podilaze nesretnim umirovljenicima, prizivaju k sebi deložirane, blokirane, zviždače, otpuštene, nezaposlene, preispituju zagrebačku dramu s otpadom, doslovno su cijelu Hrvatsku obišli oko Uskrsa. Na društvenim mrežama uskoro bi mogli imati dvostruko veći broj pratitelja nego HDZ i SDP zajedno (s tim da HDZ-u broj followera na Facebooku pada). Paze na mnoge detalje: čak su i svoju žutu boju polako, ali uspješno brendirali, uz bok plavoj i crvenoj.

Sve ih je to pomalo dovelo do toga da su stranka s najizraženijim rastom, treća snaga u zemlji, da su po anketama prešli 12 posto, da su dvojica njihovih političara među najpopularnijima u Hrvatskoj i da bi, kažu opet istraživanja, SDP-ovi glasači radije birali Sinčića nego Bernardića.

To da bi Živi zid možda u budućnosti mogao preteći SDP ili HDZ djelovalo je možda kao neka figura pretjerivanja. No u međuvremenu je to došlo blizu realnosti. Recimo, da SDP u anketama padne za 4 posto, a Živi zid toliko naraste, već bi izbili na drugo mjesto, odmah iza HDZ-a.

Za dvije velike stranke ovo je enorman izazov s kojim se oni ne znaju nositi: umjesto da razobličuju Živi zid, oni ga pretežno ignoriraju, umjesto da donose odluke u korist glasača, oni ih izbjegavaju i odgađaju, umjesto da se približe biračima, oni se zatvaraju u kabinete, umjesto da se unutar stranaka konsolidiraju i uozbilje, oni se raslojavaju i dijele. Nastave li tako - vrijeme sigurno radi za Živi zid. I, još sigurnije, protiv stvarnih interesa većine građana.