Što god rekao o bilo čemu, predsjednik SDP-a Davor Bernardić u dijelu javnosti - onom dijelu koji instinktivno, a često na žalost i banalno, “od ljevice očekuje puno više” - bit će prikazivan kao inferioran, neobjašnjivo čudan i za budućnost garantirano neuspješan političar.
Može Bernardić po putu izgovoriti i mnoge istine, kao što uostalom ponekad i čini, može pravovremeno reagirati, što mu se također dogodi, može povući ispravne poteze, a i toga je bilo. Nema veze: po medijima i među brojnim građanima koji se međusobno inspiriraju i afirmiraju po društvenim mrežama, on uglavnom neće prolaziti.
Ali političke organizacije i politički sustav u nas osmišljeni su tako da tu vrstu, objektivno gledano deficita pretvaraju u prednost. Jer da nije tako, budimo realni, bi li ikad Gordan Jandroković stekao toliku izvršnu moć, bi li Predrag Štromar došao do drugog mjesta u hijerarhiji bilo koje vlade i bi li političari profila Anke Mrak-Taritaš figurirali baš kao top inteligencija hrvatske lijeve opozicije?
To što je Bernardić neprihvatljiv, nepodnošljiv, nerazumljiv dobrom dijelu biračkog tijela, ne znači nužno ili ne govori uopće da je on u političkom smislu osuđen na propast.
Dapače, sistem je postavljen tako da najveće izglede imaju upravo oni koji na najbolji način podupiru status quo, čije je govorenje i djelovanje uvijek omeđeno, ograničeno konkretnim interesima svih koji su njihov politički uspon iznijeli i podržali. Dakle, sistem radi tako da oni koji ga možda ponekad i žele protresti idejama i stavovima objektivno imaju značajno manje dugoročne izglede od ovih drugih, lukavijih.
Ali, treba i to napomenuti, sistem nije nešto što je strankama i političarima bilo tko nametnuo, nego nešto što oni svjesno grade i razvijaju, u čemu zdušno sudjeluju s punom sviješću, od čega žive i kroz što se nadahnjuju, što im donosi puno koristi i osobnog komoditeta te što oni, ali ne samo Bernardić, nego velika većina njih, ni za živu glavu ne želi mijenjati niti destabilizirati.
To je razlog zašto Bernardić, premda se mnogima čini kao začudan i neperspektivan svat u visokoj politici, svejedno traje i zašto je, pored svih svojih nedostataka, iz godine u godinu nekako sve stabilniji, utjecajniji i uspješniji. Ne dakako uspješniji u kreiranju sadržaja za bolje društvo, ne daj Bože, ali svakako spretniji u adaptiranju SDP-a za neki novi ciklus naizmjeničnog vladanja, prožetog nevidljivim dogovorima, prešutnom suradnjom i zajedničkim interesima.
Svi koji izvana, s pozicije građana i glasača, procjenjuju da je Bernardić SDP-u glavna prepreka, čini se ipak sistemski griješe. Bernardićev prioritet sigurno nije niti će ikad biti pronošenje i afirmiranje ideja bilo kojeg, a posebno ne iole radikalnijeg dijela glasačkog tijela. On je tu da - kad god bude potreba, sad ili kasnije - osigura ili pomogne većinu koja će, formalno ili neformalno, pomirljivo djelovati kao velika koalicija. Da, to je prilično neambiciozno i ne zvuči ohrabrujuće ni seksi, ali Bernardić je, kao uostalom i Plenković (samo bitno manje spretan) ustvari logičan, isprani, neutralni, umjereni “lider” za eru političkog ravnovjesja koja je u državi započela odbacivanjem Karamarka i Milanovića, a mogla bi se protegnuti daleko u budućnost, možda čak i do formalnog eksperimenta s koaliranjem dvije i dalje neugrozivo najsnažnije stranke, HDZ-a i SDP-a.
Iz tih razloga i sa sviješću o upravo toj svojoj ulozi u politici i o smjeru politike za bližu budućnost, Bernardić će i nadalje ostavljati razočaranima brojne glasače koji od SDP-a non-stop očekuju jasnije, čvršće, radikalnije stavove i politike. Ali - što je ključno za njega, njegov položaj i karijeru - on će sve manje razočaravati svoju gladnu političku organizaciju. Jer činjenica je da i u vremenu kad ga se toliko ridikulizira Bernardić svejedno “vuče” SDP na razini 20 posto glasova, i to u uvjetima prilično stabilnog i intenzivnog Plenkovićeva vladanja te suočen s brojnim udarima milanovićevske i druge unutarnje opozicije. Može se očekivati da će, bez velikog dodatnog ulaganja, i naravno u slučaju da ne bude krupnih nepromišljenosti, Bernardić u drugoj fazi mandata Plenkovićeve vlade još ponešto profitirati od zamora građana tom opcijom i od njihovih pogrešaka. Dakle, kad znamo gdje su u istraživanjima ostale stranke iz trenutačne opozicije - vrlo su nisko - možemo pretpostaviti kako će Bernardić, koliko god razočaranih ostavio za sobom, ipak vjerojatno dogurati SDP na rejting dvostruko veći od prve sljedeće pojedinačne stranke, Živog zida ili Mosta.
U tom kontekstu valja gledati i na Bernardićev zapravo logičan i u mnogočemu utemeljen nasrtaj na falše pretendente na poziciju tumača i čuvara ljevice u Hrvatskoj, kao što su tobože IDS, Glas ili Pametno. To da je IDS sve vrijeme u neizrečenom savezu s HDZ-om, i to oko svih važnih interesnih, imovinskih, privrednih projekata u Istri, to je istina čije izricanje zbilja ne bi trebalo zamjeriti Bernardiću. S pozicije političara kojemu je cilj izgraditi što je moguće bolji pojedinačni rezultat za SDP do prvih sljedećih izbora, Bernardić se ne bi trebao umiljavati i na taj način podupirati nešto što se zove Amsterdamska koalicija, a tako se zove jer su lijeno prihvatili prvi naziv koji su umjesto njih sklepali urednici u medijima. Vidjeti u Glasu “opasnog izazivača” za bilo kakav SDP, pa i ovaj umiveni pod Bernardićem, zapravo znači ne vidjeti previše: Glas je samo još jedan od ogranaka političke paučine koja se zove HNS, i to onaj ogranak koji je otpao u zadnjem kadroviranju.
Može se očekivati i to da će, nakon početnih otpora, Bernardića njegova vlastita stranka sve manje i manje ometati, toliko manje koliko će im se činiti izvjesnijim trenutak ponovne participacije u vlasti.
Bernardića neće spasiti niti će mu presuditi manje ili više lijevi birači. Njega neće ni iznijeti ni pokopati njegovo bolje ili lošije postavljanje prema svjetonazorskim stvarima. Bernardić ovisi prije svega ili čak isključivo o osjećaju sigurnosti i namirenosti u i oko SDP-a. To se najbolje vidi po tome kojom se brzinom i do koje razine nečujnosti stišavaju i gase njegovi godinama vulkanski aktivni politički protivnici. Nakon izbacivanja Miranda Mrsića gotovo da nema kritičnoga glasa iz SDP-a. I najhrabriji su zanijemili: i Grbinu i Hajdašu Dončiću i Zmajloviću i Milanki Opačić i drugima ipak se čini politički i na svaki drugi način isplativijim na neko vrijeme sakriti se ispod toplog pokrivača spletenog od dogovora, ambicija i očekivanja.
To je nešto kao s Brkićem i nezadovoljnicima u HDZ-u: možda Bero ostavlja gorak okus, ali zato je vlast slatka. Nije dakle osobno Bernardić ni problem ni izazov ni logična meta za glasače s ljevice i lijevog centra, problem je stranka koja je Bernardića iznjedrila, uzgojila, omogućila, njegovala, instalirala i koja ga, pravo reći, ni u jednom trenutku nije ozbiljno željela odbaciti nego možda samo malo disciplinirati i preobratiti.
Možda Bernardić nema nijednu originalnu ideju, čak vrlo vjerojatno, ali zato ima stotinu života, možda nije dopadljiv, ali je zato suradljiv, možda ima puno protivnika, ali nema nijednog izazivača.
Besplodno je prema tome u ovako postavljenom klijentelističkom sistemu svu frustraciju usmjeravati na pojedince, zvali se oni Bernardić ili Plenković ili nekim trećim prezimenom. Bernardić SDP-u upravo služi da pomiri interese svih koji pristanu da neće previše iskakati. Bernardićev SDP je sustav koji će izbaciti neznatan broj žrtava, možda Mrsića i tu i tamo još nekoga, ali svakako daleko manje od Milanovićeva stroja (koji naravno nije izbacivao jer je htio promijeniti sistem nego zato što nije mogao promijeniti sebe). Tko god “uskladi ambicije” može biti miran i namiren u Bernardićevu SDP-u i sve veći broj ljudi u stranci toga je svjestan, već toliko da i nekad najljući oponenti, poput recimo Ranka Ostojića u Splitu, danas djeluju kao konstruktivni saveznici.
Prema tome, ne, Bernardić neće upropastiti SDP.
SDP, kako bi opstao ovakav kakav jest, to jest da ne mora ulagati nikakve napore da se naročito reformira, upravo treba nekoga poput Bernardića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....