PIŠE JELENA LOVRIĆ Predsjedničku lentu na predsjedničkim inauguracijama u Europi ne nosi nitko

Paradiranje s predsjedničkom lentom, koju novoizabrana predsjednica Republike već od svoje inauguracije kani reaktivirati, nije samo pitanje stila nego je prvorazredna politička poruka. Kolinda Grabar Kitarović možda voli ekstenzije, ali ovakvim potezom neće pojačati državničku važnost predsjedničke funkcije. U njenom timu, pozivajući se na zakonsku formulaciju, objašnjavaju da je lenta znak predsjedničke časti.

Ali njenim konzumiranjem nova šefica hrvatske države neće osnažiti svoj državnički kapacitet. Upravo suprotno!

Kićenje lentom Franje Tuđmana, koja je u međuvremenu - za vrijeme predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića - bila izvan upotrebe, danas djeluje još anakronije i bizarnije nego devedesetih kada je prvi hrvatski predsjednik, inzistirajući na državotvornim insignijama, sam konstruirao hrvatske državne simbole, pa su neki od njih i danas opterećeni njegovom fascinacijom uniformama i staromodnim ceremonijalima. Stavljanjem lente Kolinda Grabar Kitarović vodi Hrvatsku u red latinoameričkih i afričkih država. U europskim razmjerima - gdje je Hrvatskoj, valjda, mjesto - predsjednici države preferiraju decentnu ozbiljnost, a ne vlastito dekoriranje lentama.

Pompozni kroj

Franjo Tuđman ulogu je predsjednika države formatirao sukladno svojem shvaćanju demokracije, odnosno vlastitim autokratskim sklonostima, takoreći u kraljevskim gabaritima. “Nije vjerovao u demokraciju nego u izuzetnu ulogu izabranog pojedinca”, “govorio je da Sabor uopće nije potreban, nego postoji samo kako bi se zadovoljili zahtjevi Zapada” - prisjećao se kasnije svjedok vremena Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora samostalne Hrvatske, koji je Tuđmana proglasio predsjednikom i prvi put mu stavio tek kreiranu lentu preko ramena.

Hrvatska je tako dobila formalno polupredsjednički, a praktično naglašeno prezidencijalistički sustav, Tuđman se nazivao državnim poglavarom (ta je formulacija kasnije, 2000. prilikom rekomponiranja predsjedničke funkcije i smanjenja ovlasti brisana iz Ustava), simbolički pokušavajući podebljati svoj položaj ukrasio se lentom, kasnije je navukao i bijelu maršalsku uniformu, u kojoj je djelovao kao frapantna replika Josipa Broza, ured na Pantovčaku nazivao se Dvorima, formirao je gardu u lažnim povijesnim kostimima…

Svaka zemlja, logično, drži do svoje tradicije. Ali ovdje se nije radilo o tradiciji, nego o njenim instant surogatima. O izmišljanju povijesti. Generalno, lenta je bila izraz Tuđmanova shvaćanja predsjedničke uloge.

Njenim ponovnim aktiviranjem te najavljenim pompoznim krojem ukupne inaguracije, Kolinda Grabar Kitarović pokušava se nasloniti na Tuđmanovo naslijeđe. Je li taj postupak rezultat manjka samopouzdanja ili nerazumijevanja duha vremena?

Funkcija predsjednika države značajno je, naime, u međuvremenu redizajnirana, postala je u svakom pogledu mnogo decentnija, pa je logično da su tim slijedom reducirane i neke njene insignije. Tuđman je sa svojim simbolima predsjedničke vlasti djelovao nazadno i kičasto. Na međunarodnoj je sceni bio predmetom ironiziranja. Izazivao usporedbe s južnoameričkim diktatorima. Europa ga je smatrala reliktom 19. stoljeća.

Govorilo se o njegovom arhaičnom poimanju nacije, o pretvaranju države u pozornicu za operetski stiliziran državni protokol. Petnaest godina kasnije vraćati se na tadašnju ikonografiju i pretendirati zauzeti njegovu poziciju - pa, to već djeluje prilično farsično. Ako je devedesetih sve to i imalo nekog smisla, danas je takva inscenacija apsolutno deplasirana.

Kad na inauguraciji prebaci lentu preko desnog ramena, Kolinda Grabar Kitarović nikako neće izgledati poput moderne europske državnice, kakav bi dojam, vjerujemo, htjela postići. Kad njene fotografije sa svečanog polaganja prisege obiđu svijet, nova će se hrvatska predsjednica naći rame uz rame uz Huga Chaveza, Eva Moralesa, Fernanda Lugoa, Roberta Mugabea…

Jer, kao simbol predsjedničke časti lenta se gotovo isključivo koristi u južnoameričkim državama (gdje je na djelu republikansko uređenje predsjedničkog tipa) te u nekim afričkim državama s jakim predsjednikom.

Okrunjene glave

Predsjedničku lentu na predsjedničkim inauguracijama u Europi ne nosi nitko. Po medijima se sada može pročitati da austrijski, finski i portugalski predsjednik u tom smislu predstavljaju izuzetak. Ali lenta koju na svom ustoličenju stavlja predsjednik Finske dio je odlikovanja koje predsjednici imaju po funkciji (The Order of the Lion of Finland).

Supružnicima pripada nešto niže odlikovanje, koje nose istom prigodom. Austrijski predsjednik pojavljuje se s lentom samo na Bečkom novogodišnjem balu. Isključivo tada. Ponekad je u svečanim prilikama nose i europske okrunjene glave u parlamentarnim monarhijama u kojima je njihova uloga ceremonijalne prirode ili ceremonijalni predsjednik Portugala koji nasljeđuje monarhističku tradiciju. Ali u tim slučajevima lenta je dio najvišeg državnog odlikovanja. No takvo prešetavanje sa znamenjem kraljevske vlasti sve je rjeđe.

Europski monarsi pokušavaju živjeti životom običnih građana i čuvaju se nepotrebnog isticanja statusnih simbola. Princeze se ponašaju poput građanki, a neke predsjednice države htjele bi, eto, ikonografiju kraljevske ili prezidencijalne vlasti. U Europi lentu u svečanim prilikama nose valjda još samo gradonačelnici u Italiji i Francuskoj. Liberalni gradonačelnik Rima Ignazio Marino okitio se lentom i prilikom velikog vjenčanja gay parova u gradskoj vijećnici, kao i dok je marširao na čelu gay pride povorke.

Ponovnim stavljanjem u funkciju Tuđmanove lente, koja zakonom nije ukinuta, ali su nasljednici na Pantovčaku od njenog nošenja davno odustali, Kolinda Grabar Kitarović šalje posve pogrešne signale. Nova predsjednica Hrvatske pokazuje da ne razumije ni europski kontekst ni političku modernost, što je od diplomatkinje koja je gradila karijeru i u Bruxellesu posve neočekivano.

Pokazuje također da ne razumije promjene koje su se dogodile u Hrvatskoj. Mesićeva i Josipovićeva decentnost u obnašanju predsjedničke funkcije, vidljivo naglašena i njihovim odustajanjem od paradiranja s lentom, primjerena je današnjoj ustavnoj ulozi hrvatskog predsjednika, koju najbolje definira formulacija “predsjednik građanin”. Na koncu, nije ovdje riječ o obnovi hrvatskih tradicija. Riječ je obnovi Tuđmanu tako dragog provincijalnog kiča.

Široke narodne mase

Najave da će se Kolinda Grabar Kitarović dati inaugurirati po Tuđmanovom ceremonijalu, s gardom, lentom, navodno i počasnim plotunima, te još nekim zasad nepreciziranim “novim nacionalnim elementima”, govore o opasnom gubitku mjere i ukusa. U Europi izabrani predsjednici svečanu prisegu uglavnom polažu u parlamentu, bez obzira jesu li birani neposredno ili posredno.

Tako je u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Finskoj, Rumunjskoj… Drugdje se inauguracijske svečanosti održavaju u predsjedničkoj palači ili ispred nje, na primjer, u Mađarskoj, Rusiji, Grčkoj, Francuskoj, Slovačkoj… Nakon prisege u parlamentu prateći ceremonijal, ako ga ima, uglavnom ne pati od ekstravagancije. Važnost predsjedničke funkcije ne bilda se populističkim efemerijama.

U kontekst najava o nemodernom i prekomjernom šušuru, u koji Kolinda Grabar Kitarović kani upakirati svoje ustoličenje, mnogo jasnijim postaje i njeno nedavno nevjerojatno problematiziranje pojma “građanin”. Ako nova hrvatska predsjednica zaista još nije uspjela usvojiti notorno, da okosnicu civiliziranih država čini ideja građanina - ne kao stanovnika grada, nego kao pripadnika političke zajednice koja ne razlikuje ljude po nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj vrsti pripadnosti - onda to može značiti samo jedno: da joj nisu jasni elementarni politički pojmovi i ne razumije karakter moderne države.

Iz tog pojmovnog košmara proizlazi, valjda, i zamisao o reanimaciji Tuđmanove lente. Nije ovdje riječ o simboličkim značenjem impregniranoj vrpci, nego o shvaćanju države, s implicitnim odricanjem od njenog građanskog, liberalnog karaktera.