JELENA LOVRIĆ: I SDP i HDZ bježe od jakih ljudi: igra moći Kolinde i Karamarka, nije gotova

Pitanje odnosa Kolinde Grabar Kitarović s Tomislavom Karamarkom važno je barem isto koliko i pitanje relacije između nove predsjednice države i premijera Zorana Milanovića. Jer, upravo će odnos sa šefom stranke iz koje je silom zakona morala istupiti odrediti mjeru njene autonomnosti vizavi stranačkih politika.

Kako će se ubuduće odvijati igre bez granica između Pantovčaka i Banskih dvora, to je lako predvidljivo. Kakav će biti modus vivendi s HDZ-om, mnogo je neizvjesnije. A upravo će taj odnos pokazati samostalnost i politički autoritet tek ustoličene šefice države.

U svom inauguracijskom govoru predsjednica KGK inzistirala je na svojoj posebnoj poziciji, na činjenici da je jedini visoki državni dužnosnik izabran neposrednom voljom građana. Poruka da će zbog toga odgovarati samo onima koji su je izabrali - “Hrvatice i Hrvati, građanke i građani Hrvatske, vi ste mi ukazali povjerenje i vama ću polagati račune!” - bila je upućena, između ostalog, i njenoj vlastitoj stranci. Ili, vrhu HDZ-a ponajviše. Nije nikakva tajna da je gospodari stranačkih struktura od prvoga dana pokušavaju staviti pod svoje. Kapacitirali su joj kampanju, držali je u kontroliranom okružju.

Svojevrsna igra moći, koja se odvija između KGK i Karamarka, neće se njenim prelaskom na Pantovčak okončati. Činjenica da je njen savjetnički tim nakrcan stranačkim ljudima ne sluti na dobro. Suprotno sad već bivšem predsjedniku Josipoviću koji je u svom timu imao uglavnom nestranačke, nezavisne i stručne osobe, njegova se nasljednica odlučila gotovo bez izuzetka za HDZ-ov postav, praktično pokazujući koliko je ozbiljna s proklamacijom da želi biti predsjednica svih građana. Na mjestu najvažnijeg savjetnika instaliran je notorno Karamarkov čovjek, očito imenovan isključivo slijedom svoje zavisnosti prema šefu HDZ-a (jer drugih kvalifikacija za tako važan posao jednostavno nema).

Strogi nadzor

HDZ će, dakle, predsjednicu države držati na oku. Dozirat će joj autonomnost, ograničavati snagu. Nadzirat će njeno razvijanje moći. Zato jer se stranke generalno boje jakih ljudi. Ne samo HDZ - to vrijedi i za druge političke partije - bježe od autonomnih, snažnih političkih ličnosti. Preferiraju političke kepece. Ne vole ljude s biografijom ni s imenom. Ni osobe nespornog moralnog i političkog integriteta. Draži su im oni koji bez stranačke iskaznice ništa ne mogu biti. Takvima je lakše vladati. Jer su podatniji i poslušniji. Legije im karijerista i uhljeba ne smetaju, svaka je stranka takvima debelo pofutrana, ali nesporne uglednike ne zovu i ne podnose. Drama kroz koju trenutno prolazi Ivo Josipović u odnosu na SDP, ili Drago Prgomet u odnosu na HDZ, pokazuje da stranke njeguju neprijateljski gard prema dokazano snažnim, u široj javnosti respektiranim ljudima. Umjesto da ih drže uz sebe, one ih tjeraju. Umjesto da se kite ličnostima velikog formata i društvenim autoritetima, one ih šutaju.

Najavljeni, premda još ne i definitivni, razlaz između Josipovića i SDP-a samo je konsekvenca javno demonstrirane rezerviranosti partijskog vrha prema povratku dojučerašnjeg predsjednika države u stranačke redove. Nije teško zaključiti da ga Zoran Milanović, trenutno apsolutni gospodar SDP-a, nije htio. Vjerojatno zato jer se bojao moguće a neželjene konkurencije. Da Josipovića čekaju raširenih ruku, vjerojatno bi s Iblera uputili i formalni poziv da im se priključi, da dođe tamo gdje politički pripada. Umjesto toga, Milanović ga je zvao neka se vrati u SDP na isti način na koji aktualnu predsjednicu KGK zove u Vladu: faktički pokazujući da su nepoželjni. Tek istekli šef države danas u SDP-u ima tretman kroz kakav je u HDZ-u svojedobno prošla bivša premijerka Jadranka Kosor. Da bi Karamarko mogao biti nedodirljiv stranački autoritet, ona je morala izletjeti van. Ličnosti koje su obavljale najviše državne dužnosti, i nisu se pritom ogriješile o javne interese, svaka bi ozbiljna stranka držala kao malo vode na dlanu. S maksimalnim uvažavanjem. U HDZ-u i SDP-u smatraju ih nepotrebnima.

Teško se, uostalom, sjetiti kad je neko jako ime pristupilo SDP-u. Ali su zato mnogi otpali. Mirela Holy koja i nezavisno od svog OraHa ima veliki ugled u javnosti. Zatim SDP-ova korjenika Slavko Linić. Aleksandra Kolarić, koja je trenutno možda javno najeksponiranija ljevičarka i usto sigurno mnogo bolje od svih SDP-ovih baruna artikulira nekakvu lijevu poziciju. Od čuvenog Milanovićevog: ‘Tko je to Vjeran Zuppa?’, SDP-ovi oligarsi pokazuju prezir prema intelektualnoj ljevici. Šef stranke sada pokušava pecati Sandru Švaljek, ali vlastite ljude sličnog profila, pa i većeg javnog ugleda, poput Josipovića, praktično odbacuje. Zato danas simbol SDP-ove političke pozicije postaju kapaciteti poput, recimo, ministra Zmajlovića, ljudi bez političkih ideja, ali ogromnih karijerističkih apetita.

Intelektualna močvara

Identična je situacija i u HDZ-u. Tamo također vlada intelektualna i politička močvara. Obavljena je sječa stranačkih knezova. Ljudi koji znaju misliti svojom glavom posmicani su ili ušutkani. Izvan s vrha stranke zacrtane linije nitko se više ne usudi ni šušnuti. Sve što nije Karamarkov ili Brkićev klon potpuno je podštucano i srezano. Stručna se Martina Dalić sama uklonila. Čak i ljudi koji pouzdano imaju određeni intelektualni kapacitet, Andrej Plenković na primjer, svaki svoj javni istup debelo popločaju izjavama divljenja predsjedniku stranke. Drugi su, poput nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Jandrokovića, pristali funkcionirati kao izvođači prljavih političkih radova. Jednoumlje, koje je policijsko-obavještajnim sredstvima u HDZ-u uspostavljeno, pretvorilo se u izostanak bilo kakve političke ideje. Nigdje ništa, prava Sahara!

Kao jedini nepokoreni glas u partijskom stegom sapetom HDZ-u ostaje Drago Prgomet, kojega stranačka vrhuška doživljava kao strano tijelo. Neprestance ga pokušava stranački marginalizirati i izolirati te javno denuncirati. Najradije bi ga izbacili iz HDZ-a. Ali s doktorom, koji uživa ugled u javnosti i usudi se biti svoj, nikako nije lako. Ne možeš ga zastrašiti ni ucijeniti. Kao zamjenik šefa stranke ima snažan izborni legitimitet. Izabrao ga HDZ-ov sabor. Dodatni problem: njegova politička platforma, radikalno drugačija od ekstremizirane i ideološki militantne pozicije šefa stranke, najsličnija je političkom programu s kojim je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila na predsjedničkim izborima. Prgomet je, ne od jučer, zagovornik umjerenog, nesektaškog, narodnjačkog HDZ-a. Moderni konzervativac. Više je ozbiljne politike u jednom njegovom blogu nego u svemu što HDZ-ova vrhuška mjesecima uspijeva izmozgati.

Prijesna laž

Neukrotivom Karamarkovom zamjeniku iz vrha stranke sada pokušavaju imputirati da sprema pakt s dojučerašnjim predsjednikom države. To je bezobrazna i prijesna laž. Nema u njoj ni zrnca istine. Josipovićeva i Prgometova politička pozicija nisu iste, dapače, prilično su različite. Sličnost postoji u njihovom umjerenom, pristojnom, neisključivom, dijaloškom karakteru. Ali prije svega u činjenici da su obojica, svaki u svom političkom krugu, ličnosti respektabilne snage i ugleda, ali ih vlastite stranke, dirigirane autokratskom voljom svojih šefova, tretiraju kao suvišne ljude. Postali su lakmus papir nedemokratskog duha koji vlada SDP-om i HDZ-om. Ako je Ivo Josipović nepotreban SDP-u, a Drago Prgomet nepodnošljiv HDZ-u, onda najvažnijim političkim strankama vlada željezni zakon eliminacije. Što znači da idu putem propasti ili, kako je to za neke druge adrese svojedobno govorio Vlado Gotovac, umrijet će same u pustoši svog mrtvog srca!