Povratak devedesetih? Ne, još gore! Na sreću, desničari koji danas teroriziraju Hrvatsku nisu dio državnih struktura

Čovjek koji je već jednom nepravomoćno osuđen za jezovite zločine nad civilima i ponovno će za njih morati odgovarati pokušava se konstituirati kao nova ikona hrvatske ultradesnice. Mjesto je upražnjeno nakon što je general Ante Gotovina odbio preuzeti tu ulogu. S Glavašem se grle kolovođe braniteljske bune ispod šatora u Savskoj, sljubljujući Domovinski rat sa sjenama mračnih likvidacija. Prati ga grozomorno antisrpsko orgijanje njegove stranke, koja opet tone u vrtlog proključalog desničarenja. Mnogi će ovih dana govoriti o tome da se obnovom ekstremnog govora mržnje Hrvatska ubrzano vraća u olovne devedesete.

Ali situacija je u neku ruku čak i gora nego u ono vrijeme. Jer devedesetih je erupcija hrvatskog nacionalizma imala i neke racionalne razloge. Mogla se smatrati proizvodom činjenice da je Hrvatska bila izložena agresiji, izvana i iznutra. Ogromni su dijelovi države bili zaposjednuti, okupacijom iz Srbije ili unutarnjom pobunom. Hrvati su bili žrtve strašnih zločina, nerijetko životno ugroženi. Hrvatska je bila u ratu, pa se hrvatski nacionalizam mogao činiti logičnim proizvodom takve situacije. Pod granatama nije lako zadržati hladnu glavu i zdravu pamet. Distanca prema Srbima mogla se smatrati gotovo neminovnim refleksom ratnih trauma. Takve se stvari ni u ono vrijeme nisu smjele opravdati, ali se mogu razumjeti. To, naravno, ne vrijedi za manifestacije nesnošljivosti i toleriranje nasilja.

Nedostatak neprijatelja

Danas nema baš nikakvog razloga za remake pretjeranog, toksičnog i ostracizmom nabijenog nacionalizma. Hrvatska država nesporna je činjenica, u ratu pobjednica, granice su sigurne, postala je članica Europske unije, niotkud prijetnje ni ugroze (osim od vlastite nesposobnosti, ali to je druga priča). U nedostatku neprijatelja, odjednom je procvjetala manufaktura njihovih surogata. Opet se diže šovenski lavež generalno protiv Srba, koji su u Hrvatskoj ostali kao desetkovana manjina, i njihovih političkih zastupnika, koji su objektivno sudjelovali u građenju i međunarodnom priznanju hrvatske države. Izmišljena je i cijela formacija navodnih Jugoslavena i sada se na svim razbojima vodi žestoki rat protiv fantoma. Nacionalizam je u Hrvatskoj danas potpuno iracionalan, čista paranoja, i zato mnogo opasniji nego devedesetih. Postao je dijagnoza.

Što se ljutog desničarenja tiče, Hrvatska je danas u goroj situaciji nego prije četvrt stoljeća i zato jer je ključna stranka desnice izgubila unutarnji balanas koji je s Tuđmanom uspijevala održati i samu je sebe ekstremizirala. Pametni ljudi tvrde da desno od HDZ-a ne smije biti zid. Karamarkova stranka usisala je i najcrnju desnicu, čak i neke otvoreno ustaške strančice, uvezuje se s pučističkim grupacijma, koje su prijetnja ne samo jednoj političkoj garnituri, nego ukupnom pravnom poretku. Za Franje Tuđmana HDZ je smatrao svojom zadaćom pacificiranje ili kontroliranje desnog radikalizma. Danas ga suportira i ohrabruje. Nikad HDZ nije bio tako politički prazan, što mu je politička agenda - to nitko ne zna reći, nikad nije tako otvoreno nastupao kao destabilizator demokratskog poretka.

Hrvatska je u goroj situaciji i zbog recentnog djelovanja Crkve. Mantije su postale crnje nego što su ikad bile. U odnosu na današnje prelate pokojni je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, devedesetih glavna figura Katoličke crkve u Hrvatskoj, djelovao poput intelektualnog i moralnog giganta. U ono vrijeme glasovi s Kaptola znali su funkcionirati razumnije od političke vlasti. Najvažnije, distancirali su se od Tuđmanove avanturističke politike prema Bosni i Hercegovini. Danas je biskupski kružok najrigidnija i najmilitantnija desnica u državi. Rabi retoriku ekstremnih političkih organizacija. Marksisti su govorili da je vjera opijum za narod. To više ne vrijedi. Danas je glavni opijat nacionalizam. To je droga koju crkvenjaci u Hrvatskoj dilaju narodu.

Na koncu, Hrvatska je danas u nepovoljnijoj situaciji jer je ekonomski uništena i socijalno devastirana. Devedesete je bivša jugorepublika dočekala u pristojnom ekonomskom i socijalnom stanju. U međuvremenu, do danas, imala je jedva nekoliko godina koliko-toliko normalnog života. Na godine izmučenosti ratom nastavilo se mrcvarenje dramatičnom ekonomskom krizom, koja traje već dulje od obrane i oslobađanja Hrvatske. Izgubljene vjere u vlastitu državu nacija je psihološki u gorem stanju nego ikada. U ratno su je vrijeme grijali ideali, uvjerenje da će sloboda umjeti da pjeva, danas je sve to nepregledno groblje mrtvih iluzija. Hrvatska nema nikakvu produktivnu ideju o svome smislu. Ni narod, ni političari ne znaju što bi s državom. Zato cvjetaju mahnitanja s hajkama na instant-neprijatelje. Socijalno beznađe sjajan je humus za sve vrste ekstremizama. U Hrvatskoj danas postoji materijalna podloga za fašizaciju društva. Usto, mlade su, najvitalnije generacije netolerantnije i nazadnije od svojih očeva.

Sumorna atmosfera

Naravno, situacija nije jednoznačna ni beznadna. Postoji cijeli set argumenata kojima se može braniti teza da je situacija bolja nego devedesetih i da sunovrat u sumornu atmosferu onog doba više nije moguć. Neprocjenjiva je razlika da Hrvatska više nije zemlja u ratu. Više se ne mora tući za svoju slobodu i svoje priznanje. Drastičnu razliku stvara i europski kontekst. Bez obzira na to što je na začelju, Hrvatska je ipak postala članica kluba najboljih. Prije dvadeset i pet godina bila je samo dio u krvi raspadajuće države.

Ali možda najkrupnija razlika tiče se činjenice da su devedesetih dileri etničke i političke mržnje i nasilja bili dio vlasti. Dio državne politike i državnih struktura. Tuđmanova je ideologija uključivala turbo-hrvatstvo, a ono je svoju legitimaciju nerijetko nalazilo u opreci prema svemu što je srpsko. U prvom desetljeću vladajući HDZ pronosio je stav da se zločin u obrambenom ratu ne može počiniti. Glavaš koji danas cinično govori o novom punjenju svojih akumulatora - što je strašna metafora samovlasnih egzekucija za koje je suđen, među ostalim i za napajanje ljudi akumulatorskom kiselinom - bio je HDZ-ov gospodar Slavonije. Vladajuća je nomenklatura proizvodila svoje war-lordove. Mnogi su zločini počinjeni u dosluhu s vlašću. Imali su državni potpis.

Glasanje zombija

Desničarski bukači koji danas teroriziraju Hrvatsku nisu dio oficijelnih državnih struktura. Mogu biti dio neke buduće vlasti, ali aktualnoj ne pripadaju. Možda puževskom brzinom, ali državne su se institucije ipak pokrenule u kažnjavanje zločina. Kad Glavaš danas urla o tome kako ni jedna pobjednička vojska ne sudi svojim generalima i prijeti podizanjem šatora ispred Državnog odvjetništva, to zvuči kao glasanje zombija. Od izuzetne je važnosti i promjena u medijima. Čak i javni servisi, ili pogotovo javni servisi, nerijetko su devedesetih funkcionirali kao državni instrument rata, pretvoreni u puškarnice ili fabrikante potjernica za nepoćudnima.

Ali, na prvoj liniji otpora prema snagama koje mrziteljskim histeriziranjem pokušavaju paliti zemlju nisu ni aktualna vlast, ni stranke koje se deklariraju kao ljevica. Protiv mobilizacije ekstremizma dižu se pojedinci koji se ne boje izaći pred gomilu i razne građanske inicijative. Počinju se javljati branitelji koji raskrinkavaju šatorske barune. Bojan Glavašević poveo je sa svojom deklaracijom “Ja ne mrzim”, Zoran Erceg s braniteljskim statusom pozvao je na otpor teroru nekadašnjih ratnih drugova prokazujući njihovo jahanje na strahovima: s jedne strane, pritisak na ostatak braniteljske populacije, s druge strane zastrašivanje javnosti. Budućnost Hrvatske zavisi od tog kapilarnog otpora povratku u mračne devedesete. Ali jednako tako i od toga hoće li institucionalizirana politika prepoznati taj rasuti potencijal civiliziranosti. Ako se to ne dogodi, ta će normalna i s modernim vremenom komunicirajuća Hrvatska morati tražiti vlastitog lidera.