Ne vjerujem u prokletstva, duhove i mitove, ali, prošle nedjelje, 27. lipnja u Bloemfonteinu, na afričkom jugu, “umro” je jedan mit! Mit o prijevari stoljeća, koja se dogodila 30. srpnja 1966. godine na Wembleyju, pred 95.000 svjedoka, kada je Geoff Hurst u 101. minuti finala svjetskog prvenstva zabio onaj čuveni gol, koji je Engleskoj donio titulu svjetskog prvaka i koji nitko od 95.000 ljudi nije vidio, niti su ga TV kamere zabilježile. Pravu snimku ima jedino BBC, ali je drži u “bunkeru” i tko zna hoće li ikada nogometni povjesničari razotkriti nogometnu tajnu stoljeća. Jer, možda je neki skladištar-patriot snimku i uništio!
U nedjelju, 27. lipnja, cijeli svijet je vidio gol Franka Lamparda, svi osim urugvajskog pomoćnog suca Mauricija Espinose. Čudno, jer lopta ni približno nije tako zagonetno padala kao 1966. godine, kada je Tofik Bacramow, također pomoćni sudac, “ukrao” Njemačkoj još jedno svjetsko prvenstvo. I zato je Sepp Blatter dopustio tehnološku doradu nogometne igre i na SP u Brazilu, 2014. godine gol-linije će biti pod video-nadzorom, a glavni suci će moći u spornim trenucima svrnuti oko na TV ekran pored kabine četvrtog suca…
Nijemci su također svjesni da su do pobjede došli na nepošten način , makar je to u nogometnom smislu bio “masakr motornom pilom” jedne vrlo slabe engleske reprezentacije, koja je definitivno potvrdila da ni približno ne zaslužuje atribute ni status koji ima u medijima. To je jedna sasvim prosječna reprezentacija, koju je proslavila pobjeda nad Hrvatskom i dala joj lažno samopouzdanje. I zato Fabio Capello, kao i Guus Hiddink, doživotno moraju biti zahvalni Slavenu Biliću.
“Sorry England” je njemačka isprika, iz koje kaplje ironija, lažni fair play koji vlada između dvije nacije, koje stoljećima žive od rivaliteta i otvoreno se mrze, koje su krvavo ratovale i međusobno se bezdušno ubijale i čije su utakmice, čak i u pikadu, uvijek imale posebni naboj. Uglavnom su pobjeđivali - Nijemci. No, posljednji poraz u Bloemfonteinu posebno peče Engleze, jer je jedna “juniorska momčad” Joachima Löwa “unakazila fasadu Buckinghamske palače”, a milijarderi iz Premiershipa su izgledali kao amateri iz Laduča. Taj poraz peče Engleze, kao što i Talijane peče poraz od Slovačke, a ogorčeni novinar Tuttosporta Massimo Franchi kaže: “Slovačka ima dva milijuna stanovnika, a Italija 2,500.000 registriranih nogometaša. I pobijedili su nas…”
Italija je, ipak, prije četiri godine bila svjetski prvak, na ovom prvenstvu se okliznula jer se jednom morala i okliznuti, deseljećima su se švercali u prvim rundama. Ali Engleska, kolijevka nogometa, vjerojatni domaćin Svjetskog prvenstva 2018. godine, ima najjaču ligu na svijetu, u Wayneu Rooneyju “bijelog Pelea”, a u Capellu i najskupljeg izbornika, a danas traži ispriku za najgori nogomet koji je “terorizirao” milijune ljudi. Zbog tako lošeg nogometa njemačka kancelarka i engleski premijer prekinuli su sasatank o globalnoj financijskoj krizi u Torontu? Zbog nogometa, lošijeg i od onoga kakav je igrao i Dinamo prošlog proljeća…
Engleske poraze, koji imaju više epizoda nego naša TV sapunica “Dolina sunca”, prouzročilo je pet stvari; 1. Wayne Rooney nije zabio gol od utakmice s Bayernom u Münchenu! 2. Dogodile su se ozljede Rio Ferdinanda i Ledleyja Kinga 3. Fabio Capello je pogriješio i kad je nespremnog Garetha Barryja postavio u momčad. 4. Saga o preljubičkom životu ex-kapetana Johna Terryja također je ostavila ožiljak na atmosferi u kabini, u kojoj se ne zna tko je spavao s čijom ženom. 5. Capellove taktičke tablude, Rooney, Gerrard i Lampard nisu igrali na istim pozicijama kao u svojim klubovima. Brazil je domaćin idućeg svjetskog prvenstva, no, veliko je pitanje hoće li se Engleska uopće kvalificirati…U Bloemfonteinu je umro mit, koji je živio 44 godine, mit o velikoj engleskoj reprezentaciji, ali, mit o ukradenoj tituli 1966. i ukradenoj pobjedi 2010. godine nikad neće umrijeti. Legenda će ostati na životu, a Wembley i Free State u Bloemfonteinu će zauvijek ostati neizbrisive mrlje u nogometnoj povijesti Engleske i Njemačke.
Rekao sam već na početku da ne vjerujem u prokletstva i mitove. Iako englesko nogometno prokletstvo traje već 44 godine, a doživjet će vjerojatno i “zlatni pir”, kao što i Dinamovo prokletstvo živi već 43 godine. Od “ Zambatinog novčića”, za koji nikada nitko nije saznao na koju stranu je pao, kao što nitko nije vidio ni gol Geoffa Hursta. Samo, za razliku od Hursta, Slaven Zambata nije dobio plemićku titulu, beneficije i počasti, danas nitko više ne skida šešir pred jednim od najslavnijih Dinamovih igrača, čije su lukavstvo (i golovi) odveli Dinamo do pobjede u Kupu velesajamskih gradova. Jedva ga prepoznaju stari dečki iz Ilice, koji svrate na kavu u njegovu “Saharu”.
Njemačka je nakon 1966. godine dvaput bila svjetskim prvakom i triput igrala u finalu, Englezi su se tek jednom dovukli do četvrtog mjesta. Kao i Dinamo, od 1967. godine, životari u Europi obično do Dana mrtvih. A engleski “dan mrtvih” pada svake četiri godine u različite datume, ove je pao 27. lipnja. I trajat će vjerojatno 52 godine, kada će se nogomet napokon “vratiti kući”, a u međuvremenu će se roditi i novi Geoff Hurst, koji je titulu “sir” i vječnu slavu zaradio na običnoj prevari.
Estetsko savršenstvo Carlosa Teveza
Birajući deset najatraktivnijih golova, sve južnoafričke novine su za naj-pogodak proglasile gol Carlosa Teveza protiv Meksika.
“Estetsko savršenstvo”, stoji u opisu gola, u kojemu je i sažeta sva divljina karaktera argentinskog napadača, kojega su se, zamislite idiota, odrekli u Manchester Unitedu.
Naravno, patriotski motiv je nagnao domaće izvjestitelje da za gol broj dva proglase gol Tshabalalea, također Meksiku, na premijeri na Soccer Cityju.
Gol broj tri je remek-djelo Davida Ville protiv Čilea, četvrti je prekrasan gol Diega Forlana protiv Južne Afrike, a broj pet je pripao još jednom Afrikancu, Asamoahu Gyanu, gol američkom “portiru” Timu Howardu, koji je odveo Ganu u četvrtfinale.
Slijede gol Maicona Sjevernoj Koreji, a među odabranima je i gol Slovenca Waltera Birse Alžiru, nama malo poznatog igrača, koji brani boje francuskog Auxerrea.
Villin juriš na zlatnu kopačku
U utrci za “zlatnom kopačkom”, najveće izglede imaju Španjolac David Villa i Gonzalo Higuain, koji su zabili po četiri gola. David Villa je vjerojatno Barcelonina “kupovina desetljeća”, neusporedivo bolje uložen novac nego što je bilo bacanje milijuna u bunar za Thierryja Henryja i Zlatana Ibrahimovića.
U utakmici za najboljeg strijelca u prednosti je David Villa, jer, utakmica protiv Paragvaja za “furiju” bi trebala biti “penal bez golmana”, meč Davida i Golijata s “pogrešnim” završetkom. Tako će novi centarfor Barcelone najvjerojatnije naslijediti Paola Rossija (1982.), Garyja Linekera (1986.), Davora Šukera (1998.), Ronalda (2002.) i Miroslava Klosea (2006.). Iako, bez izgleda nije ni Argentinac Gonzalo Higuain, no, teško će proći pored njemačkih stopera Friedricha i Mertesackera.
Brojim dane do odlaska kući
Iako nogometna groznica još uvijek trese ovaj dio svijeta, iako su “Brown Sugar” djevojke vrlo privlačne, a pivo barem jednako dobro kao “Žuja”, iako južnoafrički “karabit” nije ništa lošiji od zelinskog “Jareca”, oko 4000 novinara nestrpljivo “broji dane” do odlaska kući.
Najveće uzbuđenje je prošlo (utakmica Engleska - Njemačka), Maradona je “potpuno poludio” i svi će navijati za “Elf” u Cape Townu, osim Argentinaca i jednog njihovog fana u Zagrebu, Zvonimira Magdića.
Polako se počinjemo zanimati za život u domovini, kad god me nazove Zorislav Srebrić, pitam ga da li Miljenko Mumlek “još uvijek karta belu s Polančecom u Remetincu”, je li Ćiro Blažević živ i je li se Zdravko Mamić koji put, u svom stilu, obratio naciji…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....