Mamić ima sve više bora, iako to ne želi priznati

Prvog lipnja 2009. godine dobio sam pismo jednog čitatelja, koji je do 1990. godine “umirao za Dinamo” i koji je savjetovao da se u najpopularniji zagrebački klub “privede” Ivicu Osima, koji će znati razdijeliti korov i drač od plemenitih trava! Pokušao me uvjeriti da Morales i Sammir trče i oduzimaju lopte kao što je to prije deset i više godina činio Prosinečki, da Milan Badelj igra “ženski nogomet”, da je Lovrenu lopta “vrući krumpir među kopačkama”, da Chago, Calello i Sivonjić u ozbiljnom Dinamu nemaju što tražiti. Zadnja rečenica me ponukala da objavim njegovu nogometnu lamentaciju: “Ni za Mandžukićem neću plakati!”

E, meni su suze navrle na oči dok sam gledao Dinamovu blamažu u Sloveniji, a za nemoćnu i sramotnu igru “kriv” je bio - Mandžukić. Za kojim navijači neće plakati. A meni, vjerojatno i još mnogim Dinamovim navijačima, kojima je plavi klub svetinja, grčio se trbuh od mučnog nogometa, koji je mirno gledao izgubljeni Zajecov asistent Sreten Ćuk i na kraju svoju veliku šansu začinio riječima za otkaz: “Pa kaj bi bilo da smo i ispali?”

Gospodo dinamovci, nema više Dinama iz šezdesetsedme, osamdesetdruge i devedeset sedme i osme, kada su ovdje padali Eintracht i Leeds, Zvezda, Partizan, Celtic, Porto i Ajax. Nema više velemajstora iz Čemehovca (Prosinečki), s Kajzerice ( Mlinarića), Ferenščice ( Kranjčara), iz Bobanove Drage ( Bobana), Cernika ( Goran Vlaović) ili Osijeka ( Igora Cvitanovića). Danas je i ovdje zavladala globalizacija i u ozbiljnom nogometnom svijetu nema seriozne momčadi bez nekoliko Brazilaca ili Argentinaca, jer su brutalni do gladijatorstva, jer su prvoklasni tehničari i za njih nema tajni kako pobijediti čak i najveće svjetsko nogometno čudo - Barcelonu!

A Dinamo se muči s Koprom, jednim skromnim, ali hrabrim nogometnim sastavom iz države gdje su planinarenje, skijanje i krađa ribe u hrvatskom moru neusporedivo popularniji sportovi od nogometa. Je, danas je Dinamo “legija stranaca”, ali pokažite mi ozbiljniju momčad koja to nije. Koliko Talijana igra u Interu, Španjolaca u Realu, Engleza u Liverpoolu? Vrlo malo!

Ako je već ozbiljni profesionalizam dosegnuo nebeski svod, ne mogu povjerovati da su Sammir i Dodo raskalašeno lumpovali u Crikvenici iako se ne mogu zakleti da je to laž. Za Sammira sam nedavno napisao da se “napokon naspavao”, da je upravo on vertikala Dinamove igre nakon Mandžukićeva odlaska, a za Dodu me takav eksces i ne čudi, jer je ionako dobio nadimak po najglupljoj ptici na svijetu. Ali, Sammir, za kojega bih ruku u vatru dao da se uozbiljio, ne mogu vjerovati da se u tri ujutro “opuštao” 24 sata prije uzvratne utakmice u Novoj Gorici!

Velimir Zajec danas stoji iza Mamićeve vizije iako jučer popodne nije znao (ili nije želio otkriti) kamo su otputovala braća Mamić po pojačanja. Sluti se da su to Austrija i Njemačka, no ako glavni trener ne zna koga će mu kupiti glavni menadžeri kluba, onda je to jedna žalosna veza, “brak” osuđen na rastavu! I zato vjerujem da me Zajec svjesno slagao, jer nije imao potpunu informaciju.

Ali, narod se ne smije lagati. Zar nije dovoljno da ga lažu političari, ulagači, novinari i mnogobrojne vladine i nevladine udruge, narod očekuje od Velimira Zajeca da bude iskren! Jer, narod je sve teže prevariti, narod ne vjeruje u sumnjive vizije, već u pobjede, zato se čak i natprosječno popularni Slaven Bilić našao na skliskom terenu. I izgubi li Dinamo od tog famoznog Sheriffa, iz odmetnog dijela Moldavije, a u toj “ruskoj krajini” Sheriff je najozbiljnija institucija, narod neće kriviti Zajeca, već Velikog vođu! Izjavom da će plasman u Europsku ligu biti veliki rezultat, Dinamov trener je dao naslutiti da ne vjeruje “ostacima” velikog Dinama.

Ali, Zajec zapravo mora reći: “Žrtvovat ćemo jednu godinu i od naših mladih igrača, koji, Hvala Bogu, rastu u omladinskoj školi složit ćemo momčad, koja će za godinu dana biti europski hit.” Ako se već prihvatio najtežeg posla u karijeri, ne smije se prepustiti životarenju, mora imati svoj “da, ja mogu” i istesati “Dinamo ‘82”, od Kramarića, Vrsaljka, Badelja, Barbarića, Tomečaka i Ademija i riješiti se latinoameričkog otpada. I ne smije dopustiti da mu negdašnji suigrač Mario Bonić iz Grčke ugura u svlačionicu novog Papak-dopoulosa ili “Niš-koristisa”.

Gledao sam Zdravka Mamića na utakmici u Kopru, jer to je bila ”najrealnija slika Dinamove stvarnosti”. Stario je iz minute u minutu. Bore su bile sve dublje, glava mu je pucala od straha, a srce htjelo prepuknuti od tuge! To se ne može sakriti niti bi bilo pošteno reći nešto drugo. Ali, ni dan danas neće priznati da su ga u “kašetu brokava” uvalili “tapšači po ramenu”, koji svaki kompliment naplaćuju i od svakog atributa na račun Mamićeve veličine “ubiru kamate”. Pitam se, zar mu svi ti laskavci već nisu dosadili? Onda se sjetim jednog kadra iz filma Luisa de Funésa, u kojemu glumi velikog diktatora i u kojemu, nakon brda komplimenta, kaže slatkorječivom lažljivcu: “Laskaj mi još malo...”

Na kraju vratit ću se svom dragom čitatelju, koji me povremeno kritizira. “Nećemo plakati ni za Mandžukićem!” Za tako nadarenim, a u Dinamu slabo iskorištenim igračem, i te kako treba plakati. Kao i za Kranjčarom, Olićem, Vidukom i svima, kojima smo se rugali, koje je Dinamo prodao za “šaku dolara”, a oni su procvali tek kada su otišli iz Maksimira!