Ayoba time završava s finalom

Jednog jutra, dok je još trajao Ayoba time, probudio me telefonski poziv iz Zagreba. Advokat jedne kompanije, koja se bavi kreditnim karticama, našao me na dnu crne Afrike i hladno odrezao:

Ovrha…

Presjeklo me! Tog časa u meni je umro Ayoba time, vrijeme neizmjerne sreće i sportskog užitka, ispred očiju su mi nestali i Diego Maradona i Bastian Schweinsteiger i David Villa, ostala je samo ta gruba i odvratna riječ - ovrha!

Nekako sam uspio primiriti prijeteći advokatov glas i uvjeriti ga da ću dug namiriti kad se vratim kući…

Tako je završio jednomjesečni nogometni san na Rtu Dobre nade, u zemlji u kojoj se još uvijek ne osjeća recesija, iako većina crnog stanovništva u njoj živi od dana rođenja. Zemlja dijamanata, zlata i platine može spiskati četiri milijarde dolara na organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva a da ne ugrozi svoj državni budžet. Ovdje, u Johannesburgu, uvjereni su da je SP u Južnoj Africi bio “najefektniji gol ove vlade”.

Sutra je finale jednog “globalnog prvenstva”, a već u ponedjeljak poletjet će avioni prema Europi, koja se guši i davi u krizi i gdje Ayoba time nije kad nogomet igraju Arjen Robben, Wesley Sneijder ili Tshabalala. Ayoba time je kad dobiješ plaću, platiš kredite, podmiriš režije i još ti ostane za Žuju. Ayoba time je kad nakon posla sjedneš s prijateljima u Van Gogh, kad u Maksimiru ili Poljudu Boysi ili Torcida zapale baklje i kad se grizeš zbog lošeg nogometa…

Tamo, u Europi, nema vuvuzela, tamo je zvuk vuvuzela neizdrživi zvuk neimaštine i života na rubu bankrota. Vuvuzele su TV Dnevnik i voditelj u čijem glasu se osjeća “crni flor”, vuvuzele su vijesti iz “hotela Remetinec” ili da je ministar Šuker opet posudio neku lovu. Besposleni nogometni svijet opet sanja organizaciju Europskog prvenstva i stvaranje “treće nogometne Jugoslavije”, vizionari iz Rusanove ulice željeli bi organizirati kontinentalni nogometni summit sa Srbijom i Bosnom. Zar ti ljudi nemaju predodžbu koliko sve to košta, koliko milijardi bi trebalo posuditi od kamatara iz svjetskih banaka i tko bi sve to otplatio.

Na sceni će ostati samo Jabulani, kontroverzna nogometna lopta koja je bila dovoljno dobra Diegu Forlanu, ali ne i Rooneyju, Messiju i Cristianu Ronaldu. Jabulani je kad se s Hrvatskom počne loptati Europska Unija, kad nam Slovenci prijete blokadama i strah da vremenska prognoza ne upropasti zadnju i jedinu šansu - turističku sezonu…

I onda dolazi naš Bafana Bafana, naša nogometna reprezentacija, Srna, Modrić, Kranjčar i naš “Tsabalala” Ivica Olić, koji se nisu plasirali na ovo prvenstvo iz raznoraznih razloga, zbog kojih još proganjamo krivce. Iz Londona zove novinar The Timesa i tvrdi da se na Otoku opet spekulira o Slavenu Biliću kao treneru Fulhama, makar je stotinu puta jasno i glasno rekao da odavde ne odlazi do 2012. godine. Ali, Englezi vjeruju samo u neodoljivi zov funte i uvjereni su da će Bilić, kad tad, sletjeti na Heatrow.

I moja zemlja, kao i Južna Afrika, ima svoje nogometne divove, Kaizer Chiefs i Orlando Pirates. Kaizer ( Velimir Zajec) i Chiefs ( Zdravko i Zoran Mamić) se godinama tuku za prevlast s Orlando Piratima (Hajduk), iako oni nemaju, kao najpopularniji južnoafrički klub, 16,000.000 navijača. Naši nogometni giganti od papira žive na rubu Europe, svađaju se oko trivijalnih stvari i žive na slavi predaka. Dinamo na imenima Lamze, Zambate, Kranjčara, Mlinarića, Prosinečkog, Bobana i Modrića, a Hajduk na veličini Frane Matošića, Vukasa, Šurjaka, Buljana, Jerkovića ili Bokšića. U našem “muzeju voštanih figura” još žive najpedantniji od svih analitičara Tomislav Ivić, nogometni izbornik tri države Otto Barić, nepoderivi i vječni Ćiro Blažević i vječiti buntovnik Josip Skoblar. U Rusanovoj će zauvijek vladati Vlatko Marković, u Maksimiru Zdravko Mamić, a najtalentiraniji će pobjeći na zapad nakon prvog telefonskog poziva nekog menadžera.

Tako je “tamo gore”. Ovdje, na jugu Afrike, sjedim u restaurantu Coco Bongo, iznad mini gradića Monte Casino, iznad kojega su sagradili čak i umjetno nebo, a kuhar Krešo iz Šibenika i na Rtu Dobre nade spravlja prvoklasnu dalmatinsku spizu. Na žalost, umjetno nebo će se uskoro “razvedriti”, a mi se vraćamo u staru, ofucanu Europu, koja igra najbolji nogomet, gdje je najviše novca, gdje nema toliko sirotinje kao ovdje, ali ni tako bogatih ljudi, koji će vam se predstaviti: “Ja sam vlasnik rudnika zlata!”

Da, slijedi finale jednog nogometnog prvenstva, koje ipak nije bilo promašaj, kao što su mnogi od nas pretpostavljali. Istina, nije pobijedila “momčad Ujedinjenih nacija” (Njemačka), Diego Maradona je ispraćen zvižducima, ali je u Buenos Airesu dočekan kao heroj, Rooney, Ronaldo i Messi su osramotili svoja razvikana imena, ali Španjolska i Nizozemska će donijeti pokal svjetskog prvaka u Europu, ili u Madrid ili Amsterdam.

A meni je preostao još jedan dan života “pod umjetnim nebom” Monte Casina, još dvije noći u Bryanstonu, otmjenom kvartu Johannesburga, okružen pažnjom gospođe Lorraine. Buđenje će biti grubo, kao i poslije svake “pijane” noći. A ovdje se mjesec dana živjelo u “slatkom pijanstvu”, uz samo jednu gorku kap - nije bilo Hrvatske. Samo dvadesetak novinara, koji su izgubljeno tumarali od kampa do kampa, ravnodušni prema svemu, osim prema njemačkom nogometu, koji je, ipak, najbolja stvar koja se dogodila na ovom prvenstvu!

Sramotan autogol Seppa Blattera

Na dan finala Svjetskog nogomenog prvenstva, 11. srpnja, svijet će se radovati, a Bosna i Hercegovina će biti u - žalosti. Godišnjica je kada je nizozemski bataljun krvnicima predao 8372 nemoćne žrtve…

Bosanska nogometna i sportska javnost danima pokušava prodrijeti do Seppa Blattera, koji je dvaput “šetao Baščaršijom”. Naravno, u Sarajevo je došao po - glas! Danas, kada ga u ime srebreničkih žrtava Bosna moli za minutu šutnje prije finala, Blatter, a ni ostali njegovi činovnici se ne javljaju. Na dan kada igraju Nizozemska i Španjolska jedna izmučena zemlja traži samo - jednu minutu poštovanja, da svijet ne zaboravi jedan od najtežih genocida u svojoj novijoj povijesti. Za koji je odgovoran i nizozemski bataljun, pod šljemovima Ujedinjenih nacija, koji je “štitio zaštićenu enklavu”.

Minute šutnje neće biti, a Srebrenice će se sjećati samo Bosna. Milijarde ljudi će biti zaokupljeno majstorstvom Inieste ili Robbena i nikoga više nije briga za patnju jedne zemlje. Nije li to još jedan autogol Seppa Blattera? Moralni autogol...