VIJESTI IZ LILIPUTA

Nema više teta iz fabrika

U sklopu Subversive Film Festivala ovih je dana u Zagrebu prikazan film “Uzavreli grad”, epska freska o počecima jugoslavenske industrijalizacije koju je 1961. snimio tada mladi povratnik sa studija u Rimu i nadolazeća vedeta jugoslavenskog filma, Veljko Bulajić. Nastao neposredno prije “Kozare” - prvog i najboljeg među Bulajićevim ratnim spektaklima - “Uzavreli grad” priča je o nastanku grada Zenice. U sto minuta filma Bulajić prikazuje mase raseljenog seljaštva koje pristižu u tada anonimnu bosansku varoš, grade čeličane i visoke peći, a istodobno se opismenjuju, urbaniziraju, useljavaju u visokogradnje s vodokotlićima i roletama.

Kad čovjek prolazi pejzažima titoističkog urbanizma i promatra sure stambene kolose Novog Zagreba, Splita 3, Juga 2 ili Alipašinog polja, obično ne razmišlja o sudbini prve generacije koja je uselila te - danas oljuštene i neugledne - tornjeve babilona. Čemu su se nadali, što su očekivali i od čega su bježali svi ti Bosanci, Banijci, Petropoljci, Kordunaši i Zabiokovljani kad su pedesetih napuštali svoja beznadno siromašna sela i kretali put grada gdje su ih čekali sigurna bušta, water closet i tvornički zubar, električni bojler i tečaj marksizma? “Uzavreli grad” pruža dio odgovora na tu nerazriješenu enigmu. Film prikazuje mase seljaka, ratnih stradalnika i danguba koje se iskrcavaju u novi industrijski Mordor, gdje pod paskom totalitarne države rade, stanuju, liječe bolesti, popravljaju zube, opismenjuju se i uče novom, čudnom svijetu haustora i asfalta.

Ipak, ono što je najintrigantnije u Bulajićevom zaboravljenom klasiku jest ono što teorija zove rodni odnosi i seksualna politika. Zenički film pun je složenih ženskih sudbina. Jedna je junakinja trudna, a otac djeteta ne želi napustiti selo i njivu. Druga ima muža koji kao monter luta industrijskim središtima Jugoslavije, zavodi sve s reda i laže da je neoženjen. Treća je Hajra (Milena Dravić), seljanka koja krije nepismenost. Četvrta je Liba (u briljantnoj glumačkoj izvedbi Olivere Marković), riječka prostitutka koja je u Zenici po kazni. U jednoj od najboljih scena filma, riječka kurva uči krotke bosanske seljančice da ne trebaju biti glupe i uvijek slušat muške. U drugoj, žene radnice organiziraju klopku za montera Luku (kojeg glumi Bata Živojinović) i natjeraju ga da se suoči sa ženom od koje bježi. “Uzavreli grad” industrijalizaciju pedesetih prikazuje kao trenutak kad žene stvari uzimaju u svoje ruke, a uzimaju ih zato što rade i zato što primaju svoj novac svakog mjeseca u bušti.

I Jugoslavija i Hrvatska bile su pune industrije koja se temeljila na slabo kvalificiranom ženskom radu. Od Varteksa i Jugoplastike do mljekara i predionica industrija je davala stotine tisuća radnih mjesta za žene bez velikih škola koje su time prvi put izišle iz tmice balkanske, patrijarhalne povijesti. Zamišljam Dalmaciju - na glasu kao poslovično patrijarhalnu - i prisjećam se svih “ženskih” tvornica samo u mom užem zavičaju: Jugoplastika, Dalmatinka, Bobis, Dalmacijavino…

Deseci tisuća žena odlazili su svakog jutra iz svojih sivih sovjetskih nebodera u te mljekare, punionice, predionice i galanterije, da bi se podvečer vratile s izreskom plaće, papirnatim crvuljkom koji im je jamčio da nisu i nikad više neće biti ono što su bile do jučer: nijeme i obespravljene, nitko i ništa. Pamtim moj bivši stan u kojem bi me svako jutro u pet i pol budio minibus koji je razvozio radnice Bobisa nakon što bi u trećoj smjeni ispekle krafne i kroasane. Autobus koji radnice razvozi kućama: to je bio taj tač komunitarnosti za kojim sada (besplodno i bezidejno) zapomaže tradicionalna ljevica. “Mene je auto vozija doma, ka gospođu”, rekla je jedna stara žena mojoj majci kad ju je ona s čuđenjem upitala zašto na zidu uz Gospu i Sv. Antu Padovanskog drži Tita. I ona je valjda bila jedna od Harija kojima komunizam nije bio ponajprije Goli otok i Udba, nego ponajprije rolete, WC i prijevoz do posla.

Ako je komunizam drugima svirepo uzimao, Harijama je dao. A ako je postkomunizam nekome dao, Harijama je sigurno najviše uzeo. Nije samo riječ o tome da se društvo rekatoliciziralo i retradicionaliziralo, da se “žena vratila u kuhinju” i da su čak i u Saboru ženskima preporučali da manje pričaju a više rađaju. Riječ je i o tome da je globalno miješanje ekonomskih karata utuklo u korijenu upravo onu industriju koja je upošljavala slabije obrazovane žene. Umjesto da Varaždinke i Dalmatinke šiju jeans, predu vunu, brizgaju gumenjake i lijepe đonove adidaski, to sada čine Kineskinje i Vijetnamke koje i same prolaze svoj - socijalno mnogo suroviji - “uzavreli grad” u predgrađima Šangaja, Kantona i Shenzena. A našim ženama bez fakulteta, na ruševinama NKV industrije, ostala su tri puta: kuhinja i majčinstvo, ili blagajna, ili konobarenje. “O, tako će ti dobro stajati pločica s imenom na prsima!” izusti jetko zločesta nastavnica u hororu “Faculty” Roberta Rodrigueza, kad odluči na sve načine izbaciti iz škole nediscipliniranu namigušu. “Pločica s imenom na prsima”, to je ono što je globalizacija namijenila svim današnjim Harijama: umjesto welfare statea, njihov su usud Todorić, Kerum ili vlasnik lokalne kladionice i kafića.

A sve to skupa palo mi je na pamet zato što sam ovog tjedna pročitao jednu od onih vijesti koje vas lupnu svojom gorkom istinitošću. Gradonačelnik Imotskog (inače poznat po tome što je lažirao putne naloge po zagrebačkim hotelima) ovih je dana predložio kako razriješiti sudbinu posljednje, preostale i posrnule “ženske” industrije u svom gradu. Kako je trikotaže Trimot u beznadnim problemima, predložio je da se u hale propale trikotaže useli ženski zatvor (koji država ionako planira), a da radnice propalog Trimota sačuvaju radna mjesta kao kuharice, čistačice i čuvarice.

Ako Đuzel i jest mislio u dobroj namjeri minimizirati štetu, njegov prijedlog svejedno odzvanja nehotičnim sarkazmom. Žene bez fakulteta, naime, danas su najranjivija skupina u ovoj zemlji, najviše ih je među nezaposlenima i imaju najmanje izgleda posao pronaći. Svijet u kojem su one mogle ravnopravno uz muške proizvoditi i kući donositi buštu nestao je kao rukom odnesen, i to zbog okolnosti na koje vjerojatno nismo mogli utjecati. A sada, kad se svijet nad glavom Liba i Harija zaklopio kao bezizlazni ekonomski zatvor, ono što im nudimo jest da taj zatvor za mjesečnu plaću - čuvaju, ribaju i čiste.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 06:54