Juriš na Jadran uz Thompsona

I divlji mali graditelji s Kolana na Pagu i veliki pitomi iz Ražina pokrili su svoj ‘juriš na Jadran’ patriotskom ‘pjesmom’

Ovog tjedna domaći je tisak objavio da je otpočelo rušenje na desetke bespravnih vikendica sagrađenih na poljoprivrednom zemljištu uz obalu glasovite sirarske općine Kolan na Pagu. Država je pokrenula rušenje mahom montažnih i improviziranih objekata čiji su vlasnici - izvješćuje tisak - uglavnom Zagrepčani, Osječani, Bjelovarci. Vlasnici, koji su namamljeni lažnim obećanjima nekoć davno kupili paške suhozide i tratinu, ovih su dana tako počeli demontirati svoje kamp-prikolice, rušiti zidiće od bloketa, uklanjati satelitske antene, u crno prebojene bojlere i trijemove. San o svom privatnom komadićku naše Costa Esmeralde za nekoliko je stotina hrvatskih obitelji završio naopako, baš onako kako je naopako i počeo.

I dok su novinari pratili kako nadobudni domaći zubari, kako pravnici, ekonomisti ili vulkanizeri rastavljaju svoje montažne sanje i ubijaju začetak svog majušnog, siromaškog Saint Tropeza, jedan je od njih uočio detalj koji je smatrao vrijednim zapisati. Jedan od samorušitelja - piše naš izvjestitelj - demontirao je svoju tužnu skalameriju dok se iz zvučnika orio - Thompson.

Činjenica da ljudi koji estetski zatiru Jadran čine to uz soundtrack najvećeg diskografskog “patriota”, naravno, sama bi po sebi bila dostatna za mali kulturološki esej. To da nacionalistički muzički junk ide pod ruku s uništavanjem krajobraza - dakle, nečeg što je većini meni poznatih nacionalizama sveto - puno govori o Thompsonu, i o njegovoj publici, ali i o hrvatskom nacionalizmu kojem pejsaž nikad nije bio svet - kao uostalom i ni jedna druga sadržajna sastavnica patriotizma - a nije naprosto zato što je hrvatski nacionalizam uvijek bio i ostao tek prazna parareligija koju zanimaju samo bojice na zastavi, frazetine i mitsko-dogmatske predodžbe. Zato je Thompsonu upravo i prirodno mjesto na kolanskoj plaži, kao što mu je mjesto i u Viru, na Čiovu, u Kaštelima - dakle, svugdje gdje je “tisućljetna uljudba” došla poput silovitog barbara i u deset godina rasturila tisućljetno očuvani prostor. Ta i takva “arhitektura”, taj i takav “razvojni model” u Marku Perkoviću ima svoju perfektnu muzičku pozadinu.

Ipak, kad čovjek baš u ovom tjednu čita kako “siroti” zagrebački i bjelovarski vlasnici uz Thompsona demontiraju svoje kolanske Pacific Palisades, ne padaju mu na pamet ni estetske ni arhitektonske asocijacije. Umjesto toga, kolansku priču ne može a ne povezati s jednom drugom viješću koja je u istim novinama objavljena isti dan, no pokoju stranicu naprijed.

Kako ovih dana doznajemo, šibenska Tvornica lakih metala bila je objektom u velikoj pretvorbenoj kombinaciji u kojoj su ostali žetoni za igru bili mostarski aluminij, elektroprivreda, Fond za privatizaciju i barem četiri ministarstva. Kako se već zna, TLM je prodan konzorciju kupaca čija ponuda nije bila najpovoljnija, i to uz komplicirani set pobočnih aranžmana u kojem je HEP bio dužan Šibeniku jeftino prodavati struju, ovaj je preprodavati Mostaru, a zauzvrat iz Hercegovine dobivati sirovinu. A o sirovinama iz Mostara Šibenik je ovisio jer je hrvatska država na vrhuncu Tuđmanova mahnitanja obnovila elektrolizu na tuđem teritoriju umjesto onu na svome. Sav taj koloplet mutnih političkih odluka, pak, “pokriven” je uvijek istom mantrom, nepogrešivim pleksiglas-oklopom koji u banana-državama štiti od svake kritike: bila je to “politička odluka” s ciljem da se “pomogne hrvatskom jugu” i još više “Hrvatima u BiH”.

A koji je bio posljednji i konačni čin te “pomoći” doznali smo ovog tjedna. Konzorcij vlasnika TLM-a zatražio je i dobio od šibenske vlasti prenamjenu prostora kruga TLM-a po kojoj će u krugu tvornice i na mjestu upokojene elektrolize moći nicati komercijalni sadržaji - šoping-centri, kina, hoteli. Lokacija šibenske tvornice u Ražinama nalazi se samo dva kilometra od zaljeva Mandalina - dijela Jadrana pred kojim predstoji u idućem desetljeću najspektakularnija preobrazba - a u tom vrlom novom svijetu sigurno nema i neće biti mjesta za nešto bučno, ružno i čađavo, za nešto što straši jahtaše i izgleda odbojno s terase i plaže. Dakle, sigurno neće biti mjesta za - tvornicu.

I tako se krug velikog i malog zatvara. Baš kao što su siroti kolanski “developeri” gradili svoje pojate od valovite ploče uz durske budnice Marka Perkovića, tako su i oni malo veći “developeri” osvajali svoj komadičak Jadrana pjevajući jednu drugu - no sličnu - patriotsku “pjesmu”. Ono što je počelo kao pomoć Hrvatima Hercegovcima završit će (kao i sve kod nas) hotelom i šoping-molom. I maleni divlji graditelji s Kolana i oni veliki pitomi iz Ražina pokrili su svoj “juriš na Jadran” nekom vrstom patriotske melodije. Razlika je tek to što prvima fol nije prošao, drugima i većima hoće.

I kad čovjek to vidi, postane mu jasnije zašto u ružnim i neuglednim mjestima poput Nikšića ili Zenice ili Jesenica industrije nekako nikad ne propadnu sasvim, a na onim lijepim i uzobalnim su eto misteriozno osuđene na ustuknuće i propast. Ako nije riječ o fatalnom utjecaju opojne brnistre na produktivnost, onda će riječ ipak biti o nečem drugom. Naime, riječ je o tome da svi ti škverovi, Jugovinili, Lamjane, TLM-i i Ferolegure imaju jednu jedinu “fatalnu” poslovnu manu - nalaze se preblizu moru, tom tolkienovskom opojnom prstenu koji naizgled sve pretvara u zlato i svako biće koje ga omiriše preobražava u lakomu zvijer. Obala - taj predragocjeni komad krpice - predragocjena je da bi se prepustila nečem tako prostačkom i ružnom kao što je proizvodnja.

I to je ono što je zajedničko i zlosretnim vlasnicima “vila” u Kolanu kao i čitavoj hrvatskoj ekonomiji, od njenih zadnjih otočkih pipaca do zagrebačkih staklenih nebodera. Svi oni računaju na obalu kao na ultimativi eldorado, resurs koji treba raskomadati, skrmčiti i prisvojiti, dok ga još ima, što prije. Svi ministri, sve vlade, sve Hypo i ostale banke, svi Kerumi i Žderići, svi u toj našoj rijeci Klondike traže istu, jedinu zlatnu žicu, a u toj chaplinovskoj invaziji golddiggera našli su se ujedinjeni i veliki i mali - oni isti mali koji danas, baš dok ovo čitate, u Kolanu demontiraju svoju zlatnu žicu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:06