VIJESTI IZ LILIPUTA

Islandska pljuska europskoj demokraciji

Niti Gnarr niti Kraljević nisu prvi ljudi koji su se kandidirali na političkim izborima s namjerom da ih parodiraju. Ali, između Gnarra i prethodnika postoji razlika. Gnarr je, naime, pobijedio

Tijekom prošlogodišnje kampanje za hrvatske lokalne izbore, niti jedan od bezbrojnih lokalnih kandidata koji su jurišali na malomišćanske fotelje nije stekao takvu opću simpatiju medija kao jedan nepoznati, nezavisni kandidat iz majušne općine Proložac kod Imotskog.

Taj kandidat - kojem je ima bilo Joško Kraljević Risa - nije svojih warholovskih petnaest minuta slave doživio ni zbog umnosti svog programa, ni zbog razvojnih vizija. Joško Kraljević Risa postao je mezimac hrvatske javnosti tako što je parodirao politiku time što je bio - iskren. “Meni sve, vama ništa” bio je slogan kojim je Risa najavio Proložanima svoje političke namjere, da bi tijekom kampanje smislio i drugi, realističniji slogan koji je glasio “Vama će biti isto, a meni bolje”. Ako mene pitate, nitko nije tako jezgrovito sročio bit hrvatske politike.

Demokratski nezreli Proložac nije, nažalost, prepoznao vizionara Kraljevića Risu, nego se većinski opredijelio za uvriježenu, veliku stranku. Ali, ako Joško Kraljević nije uspio, samo godinu dana kasnije jedan od sljedbenika imotskog vizionara na drugom će kraju Europe uspjeti tamo gdje je Risa stao. Taj čovjek zove se Jon Gnarr, a mjesto njegove pobjede - Reykjavik na Islandu.

Jon Gnarr - za one koji ne znaju - umjetničko je ime Jona Gunnara Kristinssona, islandskog radijskog i TV komičara. Rečeni Gnarr svojim stand-up humorom jamačno nikad ne bi prešao granice drevnog jezika kojim govori jedva 300 tisuća ljudi, da se početkom ove godine nije odlučio na osebujnu praktičnu šalu. Osnovao je parodijsku političku stranku koju je nazvao Najbolja partija (Best Party), sastavio izbornu listu uglavnom sačinjenu od muzičara i varijetetskih zabavljača te snimio predizborni spot na temu “Simply the Best” Tine Turner. Jon Gnarr i njegovo društvo šaljivdžija krenulo je u političku kampanju koja se sastojala mahom od apsurdnog fraziranja i najgorih propagandnih klišeja. U jednom od predizbornih spotova Gnarr tako stoji na brijegu iznad islandske metropole, i dok u offu čujete “Simply the Best” vizionarski gleda u obzor. U istom spotu, Gnarr musolinijevski zadignute brade Islanđane bombardira obećanjima. Ta su obećanja, naravno, apsurdna. Gnarr tako obećava da će rejkjavički ZOO nabaviti bijelog medvjeda, da će na gradskim bazenima ručnici biti besplatni te da će u četvrt pokraj aerodroma dovesti Disneyland.

Naravno, niti Gnarr niti Kraljević nisu prvi ljudi koji su se kandidirali na političkim izborima s namjerom da ih parodiraju. Ali, između Gnarra i svih prethodnika postoji jedna ogromna razlika. Gnarr je, naime, pobijedio. Na lokalnim izborima održanima na Islandu u nedjelju Gnar i njegova Best Party dobili su čak 37% glasova, tako da će TV komičar gotovo sigurno postati gradonačelnik jedne ozbiljne nordijske metropole.

Da bio čovjek shvatio ovu naglu provalu duhovitosti na namrštenom nordijskom sjeveru, mora se prisjetiti svega što se s Islandom događalo posljednjih nekoliko godina. Još do pred desetak godina Island je važio kao idealno društvo u kakvom biste željeli živjeti. To je bila perfektna, precizno nauljena demokracija visokog standarda, zemlja ravnopravnih spolova, visoke obrazovne stope i širokogrudnog welfare statea. K tomu, Island je i san svakog nacionalista: politički potpuno neovisan, etnički homogen, jer je Islanđana malo, bačeni su usred oceana i govore jezik koji se nije mijenjao 900 godina.

Tijekom posljednjeg desetljeća i pol, međutim, Island je postao središte špekulativnog bankarstva. Dvije velike islandske banke vodili su dvadesetogodišnji klinci od kojih je jedan u uredu imao tri metra visokog, neonskog vikinga s električnom gitarom. Te banke, koje su vodili testosteronski narcisi, uplele su se u financijske piramide, pa su Islanđani, kad su propali Lehmann Brothers a potom i cijelo američko financijsko tržište, najednom shvatili da i dalje žive na golom otoku usred ledene vode, ali da njihovog obilja više nema. Osim što su pogubili svoje ušteđevine, ostali su dužni tisućama i tisućama Britanaca i Nizozemaca koji su novac uložili u njihove banke te će dugove razigranih japija vraćati i njihovi unuci. Eufemistički kazano, to je situacija u kojoj birači “gube povjerenje u institucionalnu politiku”, a taj “gubitak povjerenja” manifestirao se na Islandu tako što su na izborima odabrali - komedijaša.

Stvarni procesi obično se ponajbolje vide na rubovima jer su tamo ogoljeni i ekstremni. Tako i priča o Jonu Gnarru i njegovoj izbornoj pobjedi nije samo bizarnost iz neke čudne udaljene zemlje, nego tipski simptom koji pokazuje što se događa s europskom demokracijom (ili - možda bi bilo bolje reći: postdemokracijom), uključujući i našu. Priča o Islandu, naime, priča je o homogenoj, maloj zajednici temeljenoj na visokom osjećanju solidarnosti i zajedništva koja je izgubila kontrolu nad svojom sudbinom tako što ju je prepustila dereguliranom tržištu, biznisu bez nadzora i profesionalnim elitama eksperata i “eksperata”. Na jednoj maloj ledenoj hridi ljudi su tisuću godina preživjeli jer su vijećali i zajedno odlučivali. A onda su se najednom našli u situaciji da bitne odluke o njihovoj sudbini ne donosi ni zajednica, ni vijećanje, nego grupa neonskih klinaca u velikim ofisima koje nitko nije ni izabrao niti nadzirao. Najednom se pokazalo da demokracija i njene institucije nemaju utjecaja ni na što bitno što utječe na naše živote. Pokazalo se da je demokracija travestija, a ako je travestija, onda zašto ne izabrati - komedijaša?

Stoga islandsko izborno “udri brigu na veselje” nije samo pljuska islandskoj, nego općeeuropskoj demokraciji. Od Islanda do Grčke i od Bruxellesa do Hrvatske mi, naime, živimo u društvima u kojima bitne odluke više nisu pod demokratskom kontrolom. Politička moć izabranih političara premješta se na ekspertne agencije i birokratske oligarhije, odluke ključne za zajednicu politička elita nastoji donijeti bez utjecaja građana, suvereniteti se protiv volje građana prenose na više i u pravilu netransparentnije razine, tipično javni poslovi (poput - recimo - upravljanja plažama ili komunalnim sportskim objektima) prenose se na privatne partnere, a servisi privatiziraju. Čak su i negdašnji “watchdogsi” demokracije, institucije neoviosne javnosti poput novina i univerziteta, i sami postali ovisni o kapitalu, oglašivačima, sponzorima. Ono što se metaforički naziva “glasom javnosti” ne čuje se ili se ignorira, a taj glas tek sporadično gruhne, i to iracionalno i neumno, na referendumima (poput švicarskog o minaretima). Ti referendumi postali su posljednji institut kroz koji “mali čovjek” vikne što želi, i tada u pravilu zada probleme političkoj eliti, jer gotovo uvijek ne želi ono što bi oni htjeli.

U takvim okolnostima izbori i parlamentarizam postali su u priličnoj mjeri folklorna igra, ljuštura drevnog obreda, ne toliko drukčiji od doma lordova, kraljičina govora parlamentu ili izbora poljičkog kneza. Pa kad je već tako, tko se smije čuditi Islanđanima koji su kao kralja farse okrunili - klauna? Mogli su napraviti i štogod gore - recimo, odabrati blještavi, populistički fašizam, kao Talijani, ili Mađari, ili Splićani.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 09:27