KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Državne institucije iz dana u dan naočigled slabe. To je najveća prijetnja

Hrvatske državne institucije iz dana u dan naočigled slabe. Prosvjed vojnih invalida, koji je u svojim zahtjevima potpuno iracionalan, prerastao je u prvorazredni politički događaj koji zbog niza tragičnih okolnosti uistinu može izmaknuti kontroli.

Nadalje, Vlada više nije kadra vladati. Oko pola milijuna potpisa za referendum protiv monetizacije autocesta pokazuje da od monetizacije neće biti ništa. A ako se referendumom može zaustaviti bilo koji konkretan potez bilo koje legalne i legitimne vlade, kako se ovom zemljom uopće može upravljati? Ne bi čudilo da poslije referenduma protiv monetizacije autocesta uslijedi i referendum protiv izgradnje termoelektrane u Plominu kao još jednog od strateških projekata ove Vlade.

Kao što ne čudi da se zbog niskih plaća, rezanja socijalnih troškova ili slabih zdravstvenih usuluga bune mnogi od onih koji su potpisali zahtjev za referendum protiv monetizacije, premda bi monetizacija olakšala stanje državnog proračuna. Vlada ne samo da nije kadra vladati zbog vanjskih ograničenja, nego i zbog očiglednih unutarnjih problema. Potpuno je, primjerice, nevjerojatno da jedan ministar Milanovićeve Vlade šalje u inozemstvo dokument u kojem stoji da je Hrvatska voljna otkupiti MOL-ov udio u Ini dok premijer stalno ponavlja kako takvo što ne dolazi u obzir jer se Hrvatska zbog Ine ne smije zaduživati.

Elementi slabosti

A ovo je samo najeklatantniji primjer očiglednih nesuglasica unutar Milanovićeva kabineta, koje, nesuglasice, doduše jesu karakteristične za koalicijske vlade, ali koje, skupa s drugim evidentnim elementima slabosti, dovode ne samo Milanovićevu Vladu, nego i sve državne institucije u neugodnu situaciju.

Prvi drastični korak u slabljenju državnih institucija dogodio se prošle godine u Vukovaru kada su članovi Stožera za obranu Vukovara eliminirali državne dužnosnike iz Kolone sjećanja. Taj nevjerojatni skandal, koji se nije mogao izbjeći, pokazao je stvarnu slabost državnih institucija u Hrvatskoj, koje su, doduše, često destabilizirale i jedna drugu, kao u više sudskih odluka kojima su se, politički očigledno tendenciozno, osporavali svi mogući potezi vlasti.

Referendumska kultura, koja je definitivno obilježila 2014. godinu, još je jedan od čimbenika koji su oslabili državne institucije. Vidljivo je, međutim, da referendumi nisu upereni samo protiv aktualnih vlasti, nego protiv političkih stranaka kao takvih. Hrvatski građani, kako pokazuje većina istraživanja, nemaju ni minimalno povjerenje u političke stranke, pa su sve skloniji referendumima kao obliku izražavanja svoje političke volje. Političke stranke, međutim, čine sam temelj institucionalizirane liberalne demokracije, dok su referendumi izraz trenutnog raspoloženja određene skupine građana koja - zbog hrvatskog zakona o referendumu - nipošto ne predstavlja većinu. Utoliko je teza o referendumima kao o stvarnom iskazu volje naroda najobičnija populistička fraza koja, nažalost, konvenira trenutnom raspoloženju javnosti.

Slabljenje državnih institucija i nemogućnost Vlade da uistinu vlada pozicioniraju Hrvatsku sve niže u poznatoj paradigmi o odnosu Poretka i Nereda koju, među ostalim, u nizu svojih geopolitičkih kolumni koristi komentator New York Timesa Tom Friedman.

Zemlje u kojima vlada Poredak liberalne su demokracije sa slobodnom ekonomijom, visokom razinom ljudskih prava i efikasnim državnim i društvenim institucijama, kroz koje država provodi zakone i obavlja niz drugih važnih funkcija, istodobno, vlasti u tim zemljama pod stalnim su nadzorom javnosti i političke opozicije, čime se sprječava zloporaba državne moći i osigurava relativno redovita promjena vlasti.

S druge strane, zemlje u kojima vlada Nered disfunkcionalne su, u njima se ne provode zakoni, njihova vlast nije demokratski izabrana niti je pod demokratskom kontrolom, a katkad doslovno nije kadra vladati. Među zemlje u kojima dominira Nered spadaju brojne afričke države, pa Sirija, Libanon, Irak i tako dalje, i tako dalje.

Između krajnosti, dobro uređenih država Zapada i raspadajućih država zapadne Afrike ili Bliskog istoka, široka je skala zemalja koje ispunjavaju neke od kriterija Poretka, ali i neke od kriterija Nereda, od Kine i Rusije do Bosne i Hercegovine.

Bitno je naglasiti da Poredak uvijek karakteriziraju snažne, ali legalne, legitimne i nadzirane državne institucije. Ondje gdje takve institucije ne postoje, vlada veći li manji kaos.

Volja naroda

Tipičan je primjer susjedna Bosna i Hercegovina, zemlja prepuna različitih predstavničkih tijela koja se biraju na uglavnom slobodnim izborima, ali koja ne mogu funkcionirati jer je bosanskohercegovački politički sustav dizajniran da ne bi izražavao apsolutnu volju naroda (naime, očigledna volja barem dva od tri bosanskohercegovačka naroda jest da ne žive u Bosni i Hercegovini, što međunarodna zajednica ne smije dopustiti s obzirom na to da bi raspad BiH ugrozio stabilnost cijele jugoistočne Europe). U Bosni, dakle, državne i društvene institucije ne funkcioniraju od samog nastanka daytonske BiH, pa je stoga normalno da u toj zemlji vlada određeni kaos.

Kao što i u Srbiji, gdje je Slobodan Milošević poništio sve institucije vlasti, kaos dominira već četvrt stoljeća. Jedini političar koji je pokušao uspostaviti srpske demokratske institucije, Zoran Đinđić, likvidiran je prije više od deset godina.

Na širokoj skali između Poretka i Nereda Hrvatska je u ovom desetljeću stajala relativno solidno. Vlast jest stalno izložena javnom nadzoru, mediji su slobodniji nego drugdje na prostorima bivše Jugoslavije (što, nažalost, ne znači da su uvijek kvalitetniji), a pravna je država u zadnje četiri godine pokazala i pokazuje da se zakoni primjenjuju i na najmoćnije ljude u zemlji.

I Hrvatska je, od početka tisućljeća, imala koliko-toliko funkcionalnu državnu vlast.

Očito je, međutim, da su uslijed neispunjenih očekivanja građana s jedne strane i uspješnih zajedničkih akcija opozicije i Katoličke crkve da se vlast na svaki način kopromitira državne institucije izgubile većinu svog autoriteta. Pa tako Vlada ne može voditi ekonomsku politiku - jer će je građani u tome legalno spriječiti - niti bilo tko zna kako da se postavi prema prosvjedu ratnih invalida, koji već desetak dana drže zemlju u napetosti.

Strahovito nepovjerenje

Pa je tako, u krajnjoj liniji, moguće da veći dio Hrvatske misli kako je Milan Bandić uhićen iz političkih razloga, premda je takvo što i logički apsurdno: Bandić se nije kanio kandidirati na predsjedničkim izborima da bi bilo kome sada trebalo njegovo uklanjanje.

No, sama činjenica da čak 74 posto građana akciju protiv Milana Bandića ocjenjuje politički motiviranom (dakle, tri četvrtine Hrvata priklonilo se tipičnom primjeru teorije urote!) govori o strahovitom nepovjerenju ljudi u državne institucije.

S jedne strane, te institucije često uistinu nisu kadre raditi svoj posao, kao u slučaju najvjerojatnije neuspjele Vladine namjere da monetizira autoceste, dok im, s druge strane, građani ne vjeruju ni kada rade svoj posao, kao u slučaju akcije Agram.

Slabljenje institucija državne vlasti trenutačno je najveća politička prijetnja budućnosti ove zemlje. Dovoljno je pogledati preko granice i vidjeti u kakvom su stanju društva koja solidno poznajemo, a u kojima je Nered prevladao nad Poretkom.