Europa između dva velika bloka u nastajanju

Možda vi i niste zainteresirani za rat, ali rat se zanima za vas“, nekom je prigodom navodno rekao Lav Trocki. Za neke je sporno je li to izgovorio baš otac Crvene armije; za neke je sporno je li pritom mislio na rat ili, pak, na dijalektiku (naime, negdje se u grčkoj filozofiji ta dva pojma jako približavaju), no nije sporno da rat poput nekog fatuma zahvaća i pogađa sve više onih koji ga niti ne žele, a kamoli onih koji zbog nekog - ovom “našem” vremenu i prostoru teško pojmljivog - razloga za njim žude.

U tom ratu, što nam svima već pomalo počinje dahtati za vratom, na lomači gori jordanski pilot; “grzniziraju” ili “vukovariziraju” se cijeli gradovi na istoku Ukrajine kao što se može vidjeti iza dviju starica koje u Debalcevu tvrde, i svojim izgledom svjedoče, kako se mjesecima nisu mogle niti oprati; otimaju stotine djevojčica u zabitima gornje Nigerije pod desetljetnom kontrolom Boko Harama...

No, nastavimo li s redanjem vinjeta strave, završit ćemo u moralističkoj patetici bespomoćnosti. Možda je stoga uputnije ograničiti se na trenutno najaktualnije rasprave u dva tabora, “našem” i “njihovom”: je li stečeni suverenitet donedavnog sudržavljanina svetinja; je li svet život brata muslimana; ili su pak svetiji nečije doktrinarno poimanje ograničenog suvereniteta i isilsko-haramska tumačenja Prorokove riječi/sura?

Međutim, ni mogući odgovori (kojih i tako nitko, osim trenutnih Nesmiljenih Moći, zasad nit’ ima, nit’ nudi) na te teorijsko-etičke dvojbe ne bi nam puno pomogli u probijanju kroz ova postglobalizacijska bespuća. Odgovori su jasni i razvidni, ali u spomenutim bespućima nisu, na žalost, i racionalni. Naime, kao što zboriše Trocki: “... rat se zanima za vas”.

Nakon velike suradnje i uzajamnog ispomaganja u Drugom ratu, Churchillovim govorom najavom u Fultonu preko Europe navlači se Željezna zavjesa iza koje je nešto kasnije sazdan i Berlinski zid - prije svega, kako ne bi dolazilo do nekih većih iznenađenja, odnosno kako bi bilo što manje izlijetanja te uzajamnog prožimanja dvaju svjetova. Je li to danas moguće; koliko bi bilo tih zavjesa; te na kojim mjestima?

Naziru se dvije: jedna posred Sredozemnog mora; druga na istočnom obrubu NATO-ova prostora. Nazire se i treća, negdje po Pacifiku, ali još nije posve jasno gdje počinje - odnosno, što će zaista obuhvatiti “Euroazijska unija” - pa je zasad nećemo ni doticati.

Kao geopolitički prostor Europa je svoje povijesne državne projekte odvela u neke nove sfere kontinentalnog ujedinjavanja i pomirbi. Nove sfere pritom ne znači i posve izvjesne sfere, ali ipak drukčije. No, to joj ne pomaže da posve shvati dva svijeta što joj stoje nasuprot, a koja nakon tolikih godina obilježavaju nezavršeni, po mnogočemu regresivni državni projekti - jedan ruski i brojni arapski.

Najbitnije je pitanje što to za moskovsku nomenklaturu danas znači velika Rusija - velika kao gospodarsko-civilizacijski projekt primjeren ovom dobu, ili velika kao prostorni projekt rastom kojeg se nadomješta sve što se ne može u postojećem prostoru pružiti poglavito u gospodarskom smislu? Međutim, također valja priznati da Putin nije bespovratno krenuo isključivo tim stazama. Euroazijska unija, sa šangajskim procesom, te “trilateralnim konzultacijama” (s kineskim i indijskim ministrima vanjskih poslova) kao oblik integriranja i suradnje iznimno je zanimljiv, suvremen proces. No, Putin mora biti svjestan kako je taj integrativni proces visokorizičan po ruske interese zbog toga što će mu tijek bitno diktirati moćna i gospodarski sve moćnija Kina, koja bi čak mogla pogledavati i više prema Washingtonu nego Kremlju.

Dok će se, zapravo, sama morati nositi s izazovima što dolaze s istočnih rubova NATO -a (uz uglavnom retoričko poticanje s druge strane Atlantika), Europa neće posve ostati sama kad je riječ o islamsko-arapskom prostoru. Teror kao “sveta dužnost” i širenje ISIS-a (koji već u ovom trenutku kontrolira teritorij veći od Velike Britanije) doveo je do vrlo upozoravajućih, ali i zanimljivih pojava i postupaka. Dvije su arapske zemlje, Jordan i Egipat, unilateralno izvele napade na položaje ISIS-a u dvjema zemljama u kojima i nema vlada koje bi im mogle dati suglasnost za te napade. (Riječ je o libijskom, odnosno iračkom i sirijskom prostoru; a neki je dan na sirijski prostor upala i turska vojska.) Povodi su različiti - spaljivanje jordanskog pilota, klanje dvadesetak egipatskih koptskih gastarbajtera na teritoriju jedne od libijskih državnih paratvorevina te sklanjanje posmrtnih ostataka vladara Suleyman-šaha u Tursku - ali strah je isti: strah od širenja ISIS-a.

“Islamska država Iraka i Sirije” zapravo je već prevladan naziv jer se ISIS više ne ograničava na taj prostor. Kalif al-Baghdadi svojim vilajetima proglašava ne samo dijelove Libije nego i Afganistan s dijelovima Irana i Turkmenistana, koje proziva Khorasanom. Ništa milosrdniji nije bio ni prema “rodnoj grudi”, Saudijskoj Arabiji - koja ga je, navodno, i stvarala, što izravno kao off-shot al-Qa’ide, ili pak kao sunitsku protutežu uzavrelom šijitskom revanšizmu u Iraku. Al-Baghdadi nije Saudijsku Arabiju sveo tek na jedan od svojih vilajeta, već joj je iz smjera (sjevernog) Jemena prvi udario na granice, ubivši i tri vojnika. No, to je, čini se, tek početak.

Do sraza civilizacija (ili, kao što Tariq Ali, zbori “sraza fundamentalizama”, kao vjerojatnog uvoda) može doći ponajprije u narastanju opće, globalne nestabilnosti upravo na dodirnim točkama svjetova. Stoga je kalifat kao koncepcija zasad pretencioznog proglašavanja državnih granica ništavnima na islamskoj strani samo drugo ime za krimsko poništavanje suvereniteta jedne države na europskoj strani. Vakuumi oko Europe koji pritom nastaju sve nas dovode do samog ruba stanja što ga je nekad Mao Zedong opisivao riječima: “Pod kapom nebeskom vlada veliki nered - stanje je odlično”. Ali, za koga?