KOMENTAR Rusija ne odustaje od Balkana

Rusija je velika sila, i to nitko ne može zanemariti. Velika geografski, velika po broju stanovnika, velika po svojoj povijesti - iako se o njezinu modernom razdoblju više priča izvan Rusije, nego unutar nje. Ali, Rusija nije globalna sila, koliko god to ona željela biti i koliko god sadašnji vladar Rusije, bivši KGB-ov špijun Vladimir Putin, to htio.

Razloga za to je mnogo, a jedan od ključnih je stanje ruske ekonomije. Naime, ona se temelji prije svega na prodaji energenata koji je čine izuzetno osjetljivom na bilo kakva zbivanja na svjetskim tržištima. Stoga je sadašnji pad cijena barela nafte na svjetskom tržištu dovodi u stanje ozbiljne ranjivosti. Kada tome dodamo sankcije koje su joj nametnuli SAD i EU, a čiji se efekti najbolje vide na stalnom padu vrijednosti rublje koji je samo nakratko zaustavljen reakcijom središnje ruske banke, jasno je da nikako ne može biti riječi o globalnoj sili.

Osim toga, od globalne bi se sile očekivalo i da se drži nekih zadanih pravila na globalnoj razini, kao što je međunarodno pravo (da, to je sklizak teren jer tu i neke stvarne globalne sile ne stoje najbolje). Dakle, Rusija je bila članica Bečkog kongresa 1815. godine kad su udareni temelji međunarodnog prava i kad su se tadašnje velike sile dogovorile da uspostave sustav koji će jamčiti mir i sigurnost - koliko su bile uspješne, najbolje govori niz ratova koji je uslijedio, a jasno je da su i tadašnji njihovi znakovi spremnosti na odustajanje od privilegija bili izrečeni s debelom figom u džepu.

No, Rusija je danas jedina zemlja u svijetu koji se smatra demokratskom - a Moskva se želi takvom smatrati, iako njezin predsjednik često ističe da zapadni demokratski model njima ne odgovara - a koja je prekršila niz sporazuma, dakle međunarodnopravnih akata koje je sama potpisala: Helsinšku završnu povelju, Parišku povelju, pa i Budimpeštanski sporazum.

Ova prva dva govore o nepovredivosti granica i dobrosusjedskom ponašanju, a ovaj treći je definirao da će i Rusija jamčiti teritorijalni integritet Ukrajine.

Sve je to brutalno narušila svojom aneksijom Krima, koristeći pritom samosazvani referendum kao navodno demokratski mehanizam odlučivanja - pa smo onda vidjeli da predstavnici krimskih Tatara ne mogu u svoje domove, a zatim je stigla i informacija da ni predstavnici inih religija, osim Ruske pravoslavne crkve, ondje više nemaju mjesta.

Najeklatantnije kršenje međunarodnog prava još od sporazuma Ribbentrop-Molotov u kojem je podijeljena Poljska i, vidi vraga, i ondje je bio potpis iz Moskve, ne tada ruske nego sovjetske, ali mala je to razlika.

Glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov pristao je govoriti za BBC pa je rekao kako se u Ukrajini dogodio državni udar (koristio je finiji, diplomatski termin coup d’état) pod pritiskom zapadnih država “za koje znamo koje su”. Čak i da zanemarimo da je prosvjed u Ukrajini počeo sasvim drukčije, da je riječ o promjeni politike koju je većina tražila i da danas stvarno samo manjina ljudi u toj zemlji stoji protiv takve politike, takva bi izjava bila previše.

No, upravo takav stav Peskova pokazuje u kojem smjeru ide ruska politika. Kremlj više ne vidi, niti ne želi vidjeti bilo što drugo osim onoga što njemu odgovara, niti je spreman to prihvatiti. Da je, recimo, Ukrajina prihvatila stav tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča i priključila se virtualnoj euroazijskoj zajednici koju pod svojom šapom želi držati Putin, sasvim je jasno da Zapad ne bi odlučio anektirati, primjerice, Lavov.

No, u trenutačnim geopolitičkim odnosima pojavljuju se neka nova pitanja i prijetnje. Tako je hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nedavno izvijestila javnost kako se Rusija protivila u Vijeću sigurnosti UN-u da se u rezoluciju o BiH stavi rečenica o euroatlantskim integracijama.

Poznato je, naime, da u toj našoj susjedi dva naroda, Hrvati i Bošnjaci, žele ulazak u NATO i EU, dok su Srbi skloni samo EU. No, Rusija je tražila micanje bilo kakvih integracija, što je ozbiljno zabrinulo sve članice VS-a pa je konačno Moskva ipak odstupila. Nekako u to doba je i njemačka kancelarka Angela Merkel otvoreno rekla kako se ruska agresivna politika ne zaustavlja na pitanju Ukrajine - Moskvi nije u cilju pripojiti istok te zemlje, ali želi nemire kako bi mogla u bilo kojem trenutku destabilizirati vlast - nego da ona ide i dalje, prema Gruziji.

A upravo smo ovih dana saznali - i objavili - kako Rusija planira sporazum s odmetnutom gruzijskom pokrajinom Abhazijom, koju je Moskva priznala kao samostalnu državu, koji bi je pretvorio u još jednu rusku guberniju. Tu je, jasno, i vječno pitanje Pridnjestrovja koje živi kao čardak ni na nebu ni na zemlji i strateški je prostor preko kojega Moskva uvijek može destabilizirati širi prostor jugoistočne Europe. Konačno, tu je pitanje ruskog utjecaja na Balkanu.

Moskva kontrolira srpsku energetiku, i onu u Republici Srpskoj, ljuta je jer joj se Crna Gora otima, a silno bi željela ući u Hrvatsku - DružbAdria nije prošla, ali Ina je primamljiv plijen.

Dakle, Ukrajina je samo ogledni primjer, Rusija stalno priča o nekim prijetnjama, o agresiji, a na njezino ozemlje nikad nitko nije došao ni izdaleka tako blizu kao što su ruski zrakoplovi zašli u Estoniju. Boji se NATO-a, a prisvaja dijelove Gruzije. I pritišće Beograd da se ne okrene prema Bruxellesu jer bi mu mogla prekinuti podršku oko Kosova.

Dugoročna je to politika koja smatra da se može i smije širiti mehanizmima prijetnje i sile, da moderne odnose ne određuje dogovor i pregovor, traženje kompromisa i što boljeg zajedničkog suživota.

Ti su, pak, termini nepoznati sadašnjem vodstvu Kremlja, a ono će takvim ostati, kako se čini, još barem do kraja Putinova mandata, dakle još četiri godine. A kada ga se malo stisne, kad mu neki ljudi kažu što o tome misle - kao kanadski premijer Stephen Harper na sastanku G20 u Brisbaneu - onda s tog skupa pobjegne.

Što i nije neki problem, ali problem je što mu tada kade njegovi domaći mediji tvrdeći da je on pokazao svima što misli. Da, na žalost, pokazao je svima što misli, i to nas sve ozbiljno brine. Kad se sve to uzme u obzir, može se s pravom zaključiti da je uistinu najveća prijetnja današnjeg svijeta Rusija, a ne Islamska država: jer, oni su neskriveni teroristi pa ih se može napasti. Moskva skriva svoje terorističke nakane, a u rukama ima dosta neugodan arsenal nuklearnog oružja.

Stoga s njom moraš barem pokušati razgovarati, a napasti je ne smiješ nikako - jer je Putin poručio da je njegova doktrina da se tim oružjem može koristiti i kao odgovorom na konvencionalni napad. Možda bi o tome trebali dobro razmisliti u Beogradu i Banja Luci - preblizu ste.