KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA Hrvatska pod pritiskom Obame i Putina

Hrvatska se našla između dvije vatre, kao još jedan živ dokaz da sukob u Ukrajini nije neka tuđa stvar, nešto oko čega se ne treba doma uzrujavati. Evropa funkcionira po zakonu spojenih posuda, od Atlantika do Urala, od Sjevernoga ledenog mora do Mediterana. Hrvatska se samo na vlastitu štetu može praviti da je se evropska politika ne tiče, odnosno da je dovoljna mantra da ćemo se orijentirani “u suradnji s našim europskim partnerima”. Baš kao i građanin koji odbija baviti se politikom, ali se politika ipak bavi njime, tako se i evropska politika bavi Hrvatskom. Što samo po sebi ne mora biti a priori loše, čak i kada je država izložena pritiscima. Jer je tu na djelu također jedan fizikalni zakon: akcije i reakcije.

S jedne strane ruski predsjednik Putin zastrašuje Hrvatsku da mora povući svoje plaćenike iz Ukrajine. S druge strane američki veleposlanik kori ministra Vrdoljaka što ide u Moskvu starati se za trgovinske i ekonomske interese Hrvatske i na tom tržištu. Oba pritiska su bezobrazna, ali otvaraju pitanja o kojima bi se moralo razgovarati u Saboru, barem ukoliko se ondje ipak kroji makar načelna politika Republike Hrvatske. Znamo da Hrvatska nije neka prvorazredna figura na svjetskoj šahovnici. Samim time je logično da Washington u Zagreb ne šalje - barem ne sada, kada se ne ratuje u nas a ni na našim granicama - najjače među svojim ambasadorima. U najbolju ruku riječ je o srednjem ešelonu, ljudima koji nisu prve violine američke diplomacije (moram priznati da zapravo ne znam ni kako se zove veleposlanik USA u Buzinu niti što je dosad učinio), pa možda nije čudno što gospodina nitko nije upozorio da u Hrvatsku ne dolazi kao guverner mandatnog područja. Ako je među druželjubivim stanovnicima Zagreba stekao nekog prijatelja, taj bi učinio dobro da ga upozori da se na politiku neke zemlje utječe djelotvornije kada se ne diže buku koja izaziva reakcije, nego se djeluje tiho, pametno i uvjerljivo.

Bilo bi stupidno da hrvatski veleposlanik u Washingtonu diže veliku buku i daje izjave kako bi USA morale zatvoriti koncentracioni logor u Guantánamu i eventualne krivce predati svojim sudovima, u skladu s američkim (ne tuđim, nego baš njihovim) zakonima, procedurama i ustavnim garancijama. Time ne bi postigao ništa (nije puno postigao u tom smjeru ni sam Predsjednik USA), samo bi se predstavio kao nespretnjaković, koji galamom nadomješta nedostatak uvjerljivosti. Hrvatska jest članica Unije, ali ne njihove, nego Evropske. Provodi mjere pritiska na Rusiju koje su dogovorene u EU, primjenjuje embargo i pritom štetuje ne rogoboreći, tim prije što zna što je rat i koja opasnost prijeti drugima ako Ukrajina šaptom padne. Ni u Titova doba realan strah nikada nije bio od invazije sa Zapada. Ali iole spretna država ne istrčava pred rudo, ne provodi embargo ondje gdje nije dogovoren, ne prijeti batinom kad ima makar malo mrkvice - a jedna od njih je i međunarodna razmjena.

Uostalom - veleposlanik se toga ne sjeća, ali mogao bi čitati u arhivima State Departmenta - i Sjedinjene Države su imale neke trgovačke poslove i neke kapitalne interese u Njemačkoj još i 1942, čak i s tvrtkama koje su notorno bile potpora režimu i koristile logorašku radnu snagu, npr. IG Farben, a niti je Putin Hitler (još nije ni Stalin, ako ćemo pravo), niti je Hrvatska s Rusijom u ratu. U Splitu bi Amerikancu poručili da “smanji doživljaj”.

Moskva je, moramo odati to priznanje, istupila još bedastije. Ako je istina da su u Ukrajini osmorica Hrvata koji se bore na strani Ukrajine - s kojim obrazom Rusija nekome u tom pogledu dijeli lekcije? Pustimo k vragu “bratsku pomoć” iz doba “Brežnevljeve doktrine”, o tome je sve rečeno tada. Nisu iz Hrvatske otišli profesionalni vojnici presvučeni u dobrovoljce, pa ni kao oni sovjetski dobrovoljci koji su išli u Španjolsku 1936, ali s plaćom iz Moskve, da ondje tuku fašiste, točno, ali i da ubijaju anarhiste po Kataloniji, pa sam i danas, kao i 1963, kada sam o tome prvi put slušao iz prve ruke, uvjeren da su antifašističkoj fronti nanijeli više štete nego koristi (ali to je taman bilo na liniji njihove epohalne gluposti kojom su na VI kongresu Kominterne drvljem i kamenjem pošli na socijaldemokrate, prvo u Njemačkoj, olakšavši tako dolazak na vlast nacistima, napokon i na svoju štetu, o našoj da ni ne govorimo). Ti Hrvati u Ukrajini ne mogu se uspoređivati čak ni s onim Rusima koji su dolazili na srpske položaje oko Sarajeva pa, iz sigurnih zaklona i za puku vašarsku zabavu, pucali po opsađenim civilima. Poslije toga bi se Moskva, da je stida, imala pokriti ušima, a ne prijetiti. Ali stid je humana kvaliteta, ne nadajmo joj se ondje gdje vlada logika topuza. Nije se teško suglasiti s ocjenom da stanje u Ukrajini nije posve crno-bijelo. Ali, k vragu, Hrvatska ima ipak neka svježa iskustva s takvim situacijama, nije baš našoj javnosti lako podvaliti ono pod bubrege kad je posrijedi ratna propaganda. Prvo - i to je najvažnije - ratne operacije se vode na ukrajinskom teritoriju, Ukrajini je dio tog teritorija uzet, a na drugome se vode borbe. Ako se ratuje samo u Ukrajini, a ne u Rusiji, prilično je jasno tko je tu agresor.

Može se govoriti o Rusima po Donbasu - ali to baš i nije neka autohtona manjina, nego uglavnom useljavana od tridesetih do šezdesetih. S druge strane, dok bombe i mine padaju po školama i bolnicama u Donecku ili Luhans’ku, prilično je lako povjerovati da to nisu samo promašaji vojnih ciljeva nego uništavanje struktura građanskog života kao pritisak u svrhu iseljavanja, etničkog “čišćenja”. O tome nešto znamo. Uostalom, u Haagu se sudilo za “pretjerano bombardiranje” Knina. To je, u sudbenom sustavu Ujedinjenih naroda, ratni zločin (to što je sudski utvrđeno da toga nije bilo u Kninu ne znači da to nije ratni zločin, pa ne možemo ovdje prejudicirati kako bi se pred Međunarodnim kaznenim sudom proveo onaj tko je odgovoran za masovne amputacije i pogibije civila po istočnoj Ukrajini).

Ipak, nije Rusija prva koja tu ima pravo govoriti drugima o samoopredjeljenju i zdvajati nad etničkim “čišćenjem”: zaista, odakle ruska većina u nekadašnjemu Kantovu Königsbergu?

Evropska unija će morati veoma brzo odlučiti što sa svojim državljanima koji pojedinačno, bez odluke svog parlamenta, idu ratovati drugdje, bilo kao plaćenici, ili samo “kontraktori”, ili pak kao istinski, idealistički dragovoljci. S jedne strane je epopeja interbrigada (nama u Hrvatskoj nije trebao Hemingway da bismo o njoj nešto znali), s druge strane su naši evropski sugrađani koji se bore za “Islamsku Državu”. Odlučit moramo - ali tu odluku jamačno niti će donositi niti diktirati Vladimir Putin. Čak ni maloj Hrvatskoj. I zec zna ugristi kad je ugrožen - a nekako se povijesno može argumentirati da u Hrvatskoj ljudi nisu baš zečevi (bogami u jednoj od mojih prapostojbina nedaleko od Splita i zavijaju kao kurjaci, ako je vjerovati Nodieru). Naravno, ovo su refleksije jednoga vremešnog građanina, bez ikakve državne funkcije. Ali bojim se da, za razliku od mnogih mojih mišljenja iznesenih ovdje, u ovome nisam u manjini.