PRAVI CILJ PLENKOVIĆEVE TAKTIKE U VLADI I HDZ-u: JE LI NA POMOLU VELIKO IZNENAĐENJE? Takav potez obično se priprema u tišini, a provodi se munjevito

Postoje trenuci kad se čini kao da se na raspravi o izboru voditelja kurikularne reforme propitkuje čvrstina vladajuće koalicije ili čak, mnogo važnije od toga, budućnost obrazovanja u Hrvatskoj. Ima momenata kad bi se moglo pomisliti kako se pri raspravama i odlučivanju o, na primjer Istanbulskoj konvenciji, usput gradi i određuje novi smjer HDZ-a ili postavlja neka nova, dugoročnija, tolerantnija klima u društvu.

Pa onda dođu dani kad opet izgleda da sve to pada u vodu pred čudnovatim kompromisima: daju li se izvanbračni parovi na žrtvenik za zlostavljane žene, trguje li se jednim oblikom tolerancije za drugu netoleranciju, kupuje li se stalno neki mir za nešto, i, ako da, što je to nešto, bilo bi lijepo napokon doznati?

Po svemu je suditi da je svako ambicioznije, složenije tumačenje Plenkovićevih epizoda, bilo s reformom školstva ili Istanbulskom konvencijom ili Obiteljskim zakonom (nešto u smislu: “kako ih je samo natjerao”, “lukavo ih je nadigrao” i slično) uglavnom promašeno i slabo utemeljeno. Nema na žalost čvrstih uporišta za povezivanje dosadašnjih premijerovih poteza u bilo kakav vidljiv, širi, dosljedan i održiv reformski kontekst. Kad mu pola ljevice uzbuđeno plješće jer se, kao, čvrsto postavio oko Istanbulske, to je prije pusta manifestacija naivnosti nego bilo kakva potvrda premijerove politike.

Ni na ovim, svjetonazorskim stvarima, kao ni na brojnim drugim dosadašnjim potezima Plenkovićeve vlade, još se ne mogu nazrijeti konkretni zahvati u tkivo društva, nema tu ni zaokreta ni sistemskih novosti, sve je to i dalje prije svega taktiziranje i PR, što također nije u politici nerazumljivo ni nedopustivo, ali samo ako je iza toga shvatljiv i dohvatljiv viši cilj i ako put do njega nije beskonačno dug.

Jer sve ove teme koje Vlada lansira i kojima zasićuje javni prostor - od Obiteljskog, preko kurikuluma do Istanbulske i natrag - zaustavljaju se i iscrpljuju uvijek manje ili gotovo nimalo na sadržaju, a najviše ili čak isključivo na odmjeravanju snaga i registriranju odnosa: između jednog i drugog dijela HDZ-a, između Plenkovića i njegovih izazivača, između HDZ-a i HNS-a, između HDZ-a i Crkve, i tako dalje, i tako dalje.

Ali ni na čemu od svega toga ne može se nazrijeti premijerova eventualna moć da mijenja društvo; to je samo provjera, zasad uglavnom i potvrda njegove spretnosti da održi koaliciju na ovoliko ili onoliko mjeseci i godina. No pitanje samoodrživosti vlasti zaista je trećerazredno za građane i glasače.

Plenković nema previše izgleda ako će njegovo upravljanje zemljom biti svedeno na asistiranje rješavanju situacije s Agrokorom. Da bi se uopće moglo govoriti o uspjehu, premijer bi u politički miraz za bilo kakvu daljnju karijeru morao ponijeti i neke rezultate koji bi označavali početak pozitivnih promjena, prije svega raskidanje s klijentelizmom i napokon stavljanje institucija u službu gospodarskog rasta, a ne gospodarski rast u novu ovisnost od politike. Za takve rezultate međutim predsjednik HDZ-a i Vlade mora izaći iz zone komfora u kojoj se već dulje nalazi i u kojoj sebi uzima sve vrijeme svijeta za iscrpljujuću kombinatoriku, i to oko politike koju je i dalje nemoguće definirati jer je sva satkana od proturječnosti.

Ni najvještiji genij ne može u nedogled pomirivati toliko očekivanja i interesa, a u isto vrijeme graditi za sebe imidž autoritativnog političara i premijera, a to je jedino što bi mu dalo izglede za duži opstanak, prije svega u HDZ-u.

Naravno, postoje i argumenti za ocjene da se Plenković ustvari malo po malo konsolidira. Doista ima poteza koji bi tu tezu mogli i potkrijepiti. Način na koji je recimo bio raskrstio s Mostom u hrvatskim prilikama mogao se doimati kao rijetko odvažan čin koji nagovješćuje odlučnost i energičnost u upravljanju Vladom i državom. Također, to što je iskopčao s HDZ-ova aparata pokret koji predvodi Željka Markić i tako ga u određenom smislu i na neko vrijeme ipak oslabio i ograničio mu domete, i to se može tumačiti kao hrabro širenje prostora za neometano donošenje odluka u budućnosti.

Čak i način na koji se postavio prema unutarstranačkoj opoziciji, istjerujući praktično cijele stranačke organizacije, najvažnija tijela HDZ-a i pobunjene pojedince da se izjašnjavaju o podršci njegovim stajalištima i odlukama, i to može voditi prema zaključku da se Plenković učvršćuje i u HDZ-u. I to kako se odnosi prema čvršćem krilu Crkve, kako prema predsjednici države i kako tretira HNS kao partnera u koaliciji, sve su to stvari koje bi mogle formirati sliku o Plenkoviću kao sve stabilnijem lideru.

Međutim, čini se da je ta navodna stabilizacija samoj sebi svrha, to jest i dalje se ne vidi niti se ne sluti za što se ta virtualna podloga zapravo stvara? Jer nitko u zemlji ne primjećuje važne pomake, nijedna bitna statistika ih ne registrira, malo se tko od onih koji odsele optimistično vraća u državu, nema osjećaja veće ekonomske sigurnosti niti boljih poduzetničkih prilika. Nema realnih naznaka da će se išta mijenjati s obrazovanjem niti da će se ono usklađivati s potrebama društva.

Na čelu nekih prevažnih resora poput zdravstva čvrsto se drže ministri s uvredljivo niskim rezultatima i mogućnostima, i još s priličnom dozom bešćutnosti i socijalne neosjetljivosti. Na koncu, taj stalno potencirani sukob svjetonazora na relaciji HDZ-HNS dodatno ridikulizira Vladu, posebno kad se zna da je taj nesporazum hinjen, a da se koplja ustvari lome oko sasvim drugih, kadrovskih i financijskih interesa.

Dakle, bez obzira na moguće Plenkovićevo prividno, privremeno ovladavanje situacijom, HDZ-om, koalicijskim partnerima, konzervativnim pokretima, Crkvom i tko zna kim još, performanse Vlade i koalicije zaista su slabe, a vlade obično u drugim fazama mandata, a to se Plenkoviću opasno bliži, bivaju još samo bljeđe, slabije i nepopularnije. I, što je onda zadnja misao Plenkovićeve taktike “puževim korakom”?

Jedino što bi bilo logično jest da se upravo u tišini spremaju neki hitni, prijevremeni izbori (evo Plenkovićev pouzdan ministar Božinović jučer se našao s Relkovićem i njegovom družinom lokalnih načelnika koji podupiru HDZ), ali to “hitno” značilo bi odmah nakon nagodbe u Agrokoru, bez previše oklijevanja, svaki dan je važan. To bi uostalom bilo nešto što u ovom trenutku nikako ne odgovara ni vođi oporbe u HDZ-u Milijanu Brkiću (Brkić: “Nećemo dvaput ponoviti grešku rušenju svoje Vlade”), ni HNS-u (Vrdoljak: Na novim izborima izgubili bismo stotine milijardi kuna), ni manjinama (Pupovac: Nijedan čovjek nije vrijedan da bi zbog njega bila ugrožena koalicija).

Ali ne samo njima u koaliciji, to sad nije idealan termin ni Živom zidu koji upravo uzima pravi zalet i, realno, na račun politike odgađanja i kalkuliranja, ima izglede dodatno rasti u sljedeće dvije godine, ne bi bilo po volji ni konzervativnom pokretu jer, kako se vidjelo, kod Istanbulske nisu dosegli prijeko potrebnu masovnost, a posebno se to ne bi svidjelo SDP-u koji se tek treba pokušati oporaviti nakon dugog razdoblja rušenja Bernardića što je stranku (u kombinaciji s Bernardićem samim) stajalo toga da bi danas na izborima vjerojatno osvojili desetak posto manje nego na prethodnima.

Također, podgrijavanje teza o planiranoj velikoj koaliciji HDZ-SDP, o čemu se sve više govori, nije nešto što može dugo tinjati bez posljedica na izborne rezultate i HDZ-a i SDP-a. I to bi trebalo obeshrabriti odgađanje jer će birači sasvim sigurno kazniti i jedne i druge (i vjerojatno nagraditi Živi zid) prevlada li osjećaj da zaista postoji plan, odnosno dogovor HDZ-a i SDP-a.

Ako dakle nešto ne odgovara ni Plenkovićevoj oporbi u HDZ-u, ni Živom zidu, ni SDP-u, ni HNS-u, praktično nikome, tada postoji visoka razina mogućnosti da bi to možda baš išlo u prilog Plenkoviću. Ti bi mu nagli izbori, s obzirom na trenutačne odnose, mogli dati priliku za samostalnije kadroviranje i u HDZ-u i u Vladi, ali ni to ne bi imalo smisla ako ne postoji plan što bi se s tako stečenom većinom i autoritetom kasnije mijenjalo u državi.

No i dalje nije izvjesno hoće li Plenković imati hrabrosti za taj manevar ili će ipak procijeniti kako je dosadašnji ritam održiv i isplativ na dulje staze. S ovom dinamikom, međutim, Plenković teško može kvalitetno konsolidirati svoju moć.

To je put prema drugoj vrsti konsolidacije: konsolidaciji nemoći.