Pavao Vuk-Pavlović dugo je godina prešućivani, istaknuti hrvatski filozof koji je nakon smrti bio gotovo potpuno zaboravljen. Priča o njegovu životu, kao i o obitelji iz koje potječe, priča je o povijesti ljudskih sudbina na ovim prostorima. Pa iako se čini da bi se mogla ispričati u nekoliko knjiga, objavljena je za sada samo jedna, točnije prošireno izdanje jednog ranijeg rukopisa. “Život i djelo Pavla Vuk-Pavlovića”, u izdanju Hrvatskog filozofskog društva, projekt je profesora filozofije Milana Polića povodom 120. obljetnice rođenja Vuk-Pavlovića koji, osim knjige, uključuje i web stranicu.
Promjena imena
- Odnos prema Vuk-Pavloviću nešto se promijenio u posljednja dva desetljeća, ali nedovoljno. Izvan kruga profesionalnih filozofa još uvijek je uglavnom nepoznat. Uza sav napor nisam uspio da, recimo, neka škola dobije njegovo ime - priča Polić.
Vuk-Pavlović, rođen kao Pavao Wolf, bio je unuk poznatog industrijalca židovskog podrijetla Ignjata Granitza, osnivača Tipografije d.d. koja je izdavala Jutarnji list, Večer i Obzor, a pokrenula je i reviju Svijet. Nakon što je financijski ojačao, Granitz je za svoju mnogočlanu obitelj sagradio kuću u Margaretskoj 8, sada na Preradovićevom trgu 6, koju je projektirao Herman Bollé. Baš onu koja je ne tako davno porušena kako bi na njezinu mjestu niknuo moderni Centar Cvjetni.
Kao dijete, Pavao Wolf često se, ispod klavira u domu Granitzovih, igrao uz klasična djela svjetske baštine, dok je svirala obiteljska prijateljica Dora Pejačević, a često je navraćala i Milka Trnina.
Prema ocjeni publicista i povjesničara Josipa Horvata, bio je to jedini zagrebački salon prije 1914. Okupljali su se tu mnogi umjetnici, glumci, pisci, slikari glazbenici, ali i redaktori i suradnici listova koje je izdavao Granitz.
Pavao Wolf sa 24 godine mijenja prezime u Vuk-Pavlović, što mu je do tada bio pseudonim kojim je potpisivao svoje radove, članke i veći broj prijevoda, a koji je na kraju pretvorio u prezime. Od židovskog djeteta Pavla Wolfa, piše Polić, postao je Hrvat i katolik Pavao Vuk-Pavlović. Međutim, njegova obitelj, nakon smrti djeda s očeve strane Benjamina Wolfa, rabina u Ludbregu, prešla je na katoličku vjeru još dok je Pavao imao šest godina.
- Sam je izabrao svoju religiju i nacionalnost. Bio je to odraz njegove osobnosti - smatra Milan Polić. Vuk-Pavlovićev sin, ugledni znanstvenik na klinici Mayo Stanimir Vuk-Pavlović, smatra da je pitanje nacionalnosti i vjere u njegovu slučaju, koji nije izoliran, bilo uvjetovano tadašnjim prilikama.
Tri puta umirovljen
- To je bilo doba kada su Židovi, u okolnostima jakog antisemitizma da lakše djeluju u društvu, prelazili na dominantnu vjeru okoline, kao Mahler, Heine, Witgenstein. Što se pohrvaćenja imena tiče, Vuk-Pavlović mora da je bio ponesen slavenskim zanosom tog doba, u jeku Prvoga svjetskog rata, te nije tada bio jedini - kaže Stanimir Vuk-Pavlović.
Za života je bio u nemilosti svih sistema i čak je tri puta umirovljen, od čega dva puta prisilno. - Problem je bio u tome što je odbijao nastupati ideološki kada se to od njega očekivalo i što nije htio pripadati čoporu. Djelovao je osamljenički i ideološke pritiske nije znao izbjeći bez veće štete po sebe - objašnjava Polić.
Zagreb je napustio 1958. i preselio se u Skoplje gdje je proveo ostatak radnog vijeka.
- Marginalizacija, a zatim i prešućivanje Pavla Vuk-Pavlovića sežu u prvu polovicu 20. stoljeća. Uza sva nesumnjivo kvalitetna djela koja je objavio, nije uspio napredovati kao sveučilišni nastavnik u tom razdoblju - kaže Polić.
U akademskoj godini 1940.-41. Vuk-Pavlović nalazi se u redu predavanja, ali bez dodijeljenih kolegija. Ustaška vlast ga je u punoj stvaralačkoj snazi umirovila i kao Židova prisilila da napusti veliku kuću u Margaretskoj ulici, te zajedno s majkom preselila na trešnjevačku periferiju. Nakon rata je rehabilitiran kao žrtva fašizma i vraćeno mu je mjesto na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. - Činilo se da mu je život krenuo nabolje - kaže Polić. U srpnju 1947. oženio se Leljom Dobronić, uglednom hrvatskom znanstvenicom i autoricom djela o povijesti Zagreba koju je poznavao od rođenja. No, njegova ga je filozofska dosljednost ubrzo i s novom vlašću dovela u sukob, konstatira Polić, opisujući okolnosti koje su dovele do posljednjeg Vuk-Pavlovićevog zagrebačkog predavanja krajem iste te godine.
Posljedne predavanje
- Nekoliko dana nakon Božića 1947., poslije veoma uspjelog predavanja o Plotinu pred prepunom dvoranom, jedan broj studenata komunista organizirano ga je bojkotirao u trenutku kada je trebao započeti seminar, negodujući što ne govori o Marxu i tražeći od njega da ode. Tog je dana Vuk-Pavlović u pratnji manjeg broja studenata ogorčen napustio nastavničku katedru Sveučilišta u Zagrebu - priča Polić.
- Vuk-Pavlovića je odlazak s mjesta nastavnika u Zagrebu duboko pogodio i oporavio se tek u Makedoniji gdje je doživio veliko priznanje - dodaje.
Stanimir Vuk-Pavlović otkriva da je taj događaj utjecao na daljnji život obitelji. - Otac bi se često znao osvrnuti na svoje posljednje predavanje. Govorio je da je mogao izdržati svaki pritisak “kolega”, ali da je nelojalnost studenata bila ključna. Kada je, nakon ispada nekih studenata na predavanju o Plotinu uvidio da ta podrška više nije jedinstvena, okolnosti su se okrenule - kaže.
Iako je ubrzo premješten u Sveučilišnu knjižnicu kao viši bibliotekar, bilo je to samo zakratko, jer je 1951. poslan u invalidsku mirovinu. - Godine 1958. prihvatio je mjesto izvanrednog profesora na Sveučilištu u Skoplju i tamo kao profesor ostao sve do umirovljenja 1971. Njegovo prešućivanje nakon Drugog svjetskog rata valja pripisati upravo njegovoj nespremnosti da se ideološki prilagodi, makar toliko da kritički prihvati marksizam - kaže Polić koji naglašava kako je Vuk-Pavlović utemeljitelj filozofije odgoja u Hrvatskoj.