Prije osam godina, 2006., Jutarnji je objavio tekst o enciklopedistu Mati Ujeviću (1901. -1967.) i njegovoj nepoznatoj, rukopisnoj zbirci narodnih poslovica. U međuvremenu, ona je tiskana u knjizi “Narodne poslovice”.
Ovih dana Mate Ujević, zidarski sin iz Krivodola, dobiva novi književni prostor s izlaskom zbornika “Mate Ujević danas” na 467 stranica (DHK, Zagreb, 2013.), u kojemu su skupljeni radovi 18-oro uglednih autora, podneseni kao referati na ranije održanom simpoziju. S time se mrtvom Ujeviću vraća samo dio onoga što su mu oduzimale politika i glupost za života. A oduzimale su mu sve, pa i pravo na rad, na osnovnu egzistenciju.
Krležin poziv
Uopće ne sumnjam da bi Ujević do kraja života gladovao bez Krležinog poziva na suradnju. Za njega se kolokvijalno znalo kao za tvorca “ustaške” i ustaške “Hrvatske enciklopedije” (izašlo 5 svezaka) - navodnici stoga što su vlasti NDH svakako intervenirale u Ujevićev posao, iako ga je on osovio na noge prije njih. Enciklopedija je nastala zahvaljujući novčanom daru Dragutina Schulhofa, izdavača predratnog Jutarnjeg lista i Svijeta, i brojnim pretplatnicima - njih 2000 koji su zaključno sa 1940. uplatili čak 10,800.000 dinara za 12 predviđenih svezaka. Od toga je kupljena “prava” koža za korice, što se poslije rata našla na studentskim indeksima, pa i na onima Ujevićevih kćeri.
Sve to narodni milicionari nisu znali kada su 70-ih i 80-ih intervenirali oko antikvarnih štandova na Cvjetnom trgu zbog ponekog sveska “Hrvatske enciklopedije”. Malo bi im značilo to što je Izrael dodijelio Ujeviću naslov Pravednika među narodima, jer za njih je ostao tek “ustaša”.
Dakako, zbornik se bavi i Enciklopedijom, recimo pravnom strukom u njoj ( F. Hameršak), ali i manje poznatim Ujevićevim književno-uredničkim i etnološkim poslovima. Posvećena je pozornost Ujevićevu romanu “Mladost Tome Ivića” ( K. Kuvač-Levačić), koji nekako stoji na početku moderne imotske književne grane, iz koje su izašli Dinko Štambak, Ivan Raos i drugi; njegovim čitankama, zasnovanim također u Banovini a izašlim za NDH ( D. Slavić, A Lučić, A. Sekulić), spomenutim “Poslovicama” ( S. Botica), biblioteci HRID ( B. D. Biletić), Ujevićevoj recepciji Papinija (V. Markasović) i autobiografiji (B. Petrač). Pišući o Ujevićevoj knjizi “Gradišćanski Hrvati”, Sanja Vulić napisala je porazni pregled iščeznuća ove dijaspore.
Raspršenost interesa
“Mate Ujević poznatiji je hrvatskoj kulturnoj javnosti kao vrsni leksikograf, inicijator i pokretač Hrvatske enciklopedije (1941. - 1945.), a od 1950. pomoćnik direktora Leksikografskog zavoda. Nadalje, bio je urednik katoličke revije “Luč” te autor niza čitanki. Pisao je pjesme, novele, feljtone, kritičke osvrte, dok su manje poznate njegove ambicije za književnopovijesnom sistematizacijom kao što je Hrvatska književnost”, podsjetio je Cvjetko Milanja u svom radu.
Već iz takvog opisa jasan je problem što ga je Ujević nametnuo Zborniku kao književna i kulturalna pojava, ali i vlastitoj revalorizaciji i postsocijalističkoj recepciji: riječ je, prije svega, o mnoštvenosti raznorodnih tema kojima se bavio i djela koja je ostvario, pa zatim njihovoj stanovitoj eklektičnosti ili raspršenosti interesa. Treba im pribrojiti prevelika očekivanja male sredine koja je nerijetko poniženost i uvrijeđenost pojedinog stvaraoca prenosila u vlastito iskupljenje a bez estetskog kriterija. Opusu Mate Ujevića to je bespotrebno.
Istini za volju, Milanja baš i nema izuzetno mišljenje o Ujevićevoj “Hrvatskoj književnosti”. Taj se pregled ni metodološki, ni vrijednosno ne izdvaja od sličnih ( Prohaska, Ježić, Vaupotić, Šicel), “nego se utapa u prosječnost”. Istovremeno, on hvali Ujevićev napor “ucijepljenja” hrvatske riječi iz BiH, Vojvodine i Gradišća u jedinstveni korpus hrvatske književnosti. Ovakvo se mišljenje sukobljava s idućim u Zborniku, a poteklim iz pera Vinka Brešića: “Radi (se) o prvoj i zasad jedinoj takvoj sintezi koja je pisana iz pozicije katoličke književnosti”.
Katolička književnost
“Krleža je imao pozitivnije mišljenje o ‘Tomi Iviću’ od tate”, izjavila je svojedobno Matina kćer Ana. Ni takva visoka pohvala nije mogla navući Matu Ujevića na tanki led. Radije se bavio onim za što je sam smatrao da zna najbolje raditi - okrenuo se poslovicama, ignorirajući ne samo umjetničke, već i memoarske poticaje, barem koliko je poznato. A to dosta govori o njegovoj rezignaciji, ali i o visokim kriterijima koje je postavljao pred druge i pred - sebe. Ima li jednostavnije i bolje pouke? Kako god bilo, odsad bi zbornik “Mate Ujević danas” mogao služiti kao vodič kroz njegov bogati opus.
Je li njegov rad bio pionirski ili ne
Vinko Brešić misli da je Ujevićeva knjiga “prva cjelovita književnopovijesna sinteza” te je, stoga, opisuje pionirskim doprinosom nacionalnoj literarnoj historiografiji, što čitatelja zbunjuje ukoliko je maloprije pročitao kod susjednog autora Cvjetka Milanje da ista “ne stoji na samom početku tipa 'povijesti pregleda' hrvatske književnosti”. To je, barem, kontradikcija između dvojice znanstvenika i profesora, ukoliko nije pravi rascijep mišljenja što ima dalekosežniji hvat unutar kroatistike, i ne samo nje. Moguće je da se tu radi o nečemu što je posredno isprovociralo baš mišljenje samog Mate Ujevića, a to jesu bivši i aktualni nesporazumi u doživljavanju hrvatske književnosti i umjetnosti, i uopće kulture.
Treba naglasiti da je Mate Ujević u predmetnutoj knjizi iz 1932. imao dobar “njuh”. O Ivi Andriću zapisao je pronicljivu i proročku rečenicu: “Ivo Andrić je pripovjedač velikih sposobnosti”, a Krleža mu je najradiniji i najborbeniji suvremeni književnik