Dok je većina kazališnih kuća u svijetu posljednjih godinu dana zatvorila svoja vrata, zagrebački HNK nastavio je s radom gotovo cijelo vrijeme, s prilagođenim i malo izmijenjenim programom. Ovaj je tjedan intendantica HNK Dubravka Vrgoč predstavila Festival Ljetne večeri koji počinje danas, a za Jutarnji je list otkrila i svoje planove za novu sezonu.
Protekla je godina bila doista teška za sav umjetnički svijet, a za kazališta i koncertne dvorane posebno. Kako se pandemija odrazila na vašu kuću? S kojim ste se sve izazovima morali suočiti i što ste sve poduzeli da vaše kazalište opstane u toj krizi koja je pogodila cijeli svijet?
- Protekla je godina bila jedinstvena u povijesti kazališta. Nikada se dosad nije dogodilo da se u jednom tjednu zatvore sva kazališta u svijetu i da zamre cijela umjetnička scena. Razni ratovi, vremenske nepogode, povijesne nevolje, pa i neke velike prirodne katastrofe nisu uspjeli zaustaviti umjetničko stvaranje gotovo istodobno na svim kontinentima. U takvim se prilikama naš sektor, a posebno izvedbene umjetnosti, učinio najkrhkijima. Dogodilo se ono o čemu smo godinama prije teoretski nagađali, a to je da se teatar može nasilno zatvoriti u jednoj večeri i onda mora proći puno vremena da bi se ponovno pokrenuo. Na sreću, naše je kazalište bilo zatvoreno samo nešto više od dva mjeseca, a potom smo još neko vrijeme uložili u osposobljavanje ansambala kako bi se vratili u potrebnu kondiciju. Bilo je tu mnogo izazova. U vrijeme kada je kazalište bilo zatvoreno, izašli smo u zagrebačke kvartove i izvodili program na ulicama, u parkovima, na platoima... Tada nam je bila jedina želja zadržati vezu s publikom kako je ne bismo zauvijek izgubili jer smo se godinama prije pandemije iznimno trudili da je vratimo u kazalište. Potom smo pozvali građane Zagreba u naš kvart i organizirali program na otvorenom, ispred kazališta, pod nazivom "Ljetne večeri HNK u Zagrebu". Tijekom sezone često smo mijenjali rasporede i planove, operne izvedbe pretvarali u koncertne, reducirali broj glazbenika u orkestru, velike dramske predstave zamijenili s onim manjima u kojima je nastupalo tek nekoliko glumaca, recitirali poeziju, izvodili simfonijske koncerte... Snalazili smo se kao jedno od rijetkih svjetskih kazališta koje je bilo otvoreno cijelu sezonu.
Što ste od planiranih programa i predstava uspjeli ostvariti, što je definitivno otkazano, a što ste prebacili za neku od sljedećih sezona?
- Kada se osvrnemo na sezonu koja upravo završava, mnogo toga što smo u njoj zacrtali, uspjeli smo i ostvariti. Premijerno smo izveli balet "Ponos i predrasude" u koreografiji Lea Mujića, operu "Carmen" i Gluckova "Orfeja", dramske predstave Gogoljeva "Revizora", "Gdje se kupuju nježnosti" po nagrađenom tekstu Monike Herceg te "Kad svijeće dogore" Sándora Máraija. Nismo uspjeli premijerno izvesti naše dvije iznimno atraktive koprodukcije - Offenbachov "Fantasio" u koprodukciji Opéra Comique de Paris, Grand Théâtre de Geneve, Opéra de Rouen i Opéra de Montpellier, te "Smrt u Veneciji" u koprodukciji s Toneelgroep Amsterdam, Barbican Theatre iz Londona i Théâtre du Châtelet iz Pariza. Obje predstave koje planiramo izvesti u sljedećim sezonama režirali su jedni od najvećih europskih redatelja današnjice, Thomas Jolly i Ivo van Hove. Kultni bijeli balet "Giselle" u koreografiji proslavljenoga Joséa Carlosa Martíneza bit će premijerno izveden na proljeće sljedeće godine, a scenska adaptacija romana "Genijalna prijateljica" Elene Ferrante bit će prikazana krajem prosinca ove godine.
Na povratak na staro izgleda da ćemo još neko vrijeme morati pričekati. No, kazališna publika željna je predstava. Što planirate od programa u mjesecima koji su pred nama?
- Pandemija nas je naučila, a to nas koji se bavimo kazalištem doista može veseliti, da nam je teatar iznimno važan te da ga se ne možemo odreći. Naime, i tijekom zimskih dana, kada je sve oko nas bilo zatvoreno, publika je punila naša smanjena gledališta, čak su postojale, poput onih u bolnicama, i liste čekanja te se tražila ulaznica više. U tom razdoblju darivali smo besplatne ulaznice zdravstvenim radnicima i nezaposlenim građanima te organizirali humanitarne akcije za potresom pogođena područja, držeći kako kazalište u vrijeme katastrofe ima iznimno važnu društvenu funkciju, ponekad čak i terapeutsku ulogu. A u mjesecima koji su ispred nas, do kraja sezone, uz Festival Ljetne večeri HNK u Zagrebu s bogatim operno-baletno-dramskim programom, koji će tijekom lipnja i početkom srpnja na pozornici ispred kazališta ponuditi različite scenske atrakcije, najavljujemo i nekoliko premijera. Prva je predstava balet G.U.I.D. čiji su koproducenti Ballet Preljocaj, Francuski institut u Zagrebu i naše kazalište. Drama će premijerno izvesti Krležina "Areteja" i "U agoniji" u režiji Ivice Buljana, a krajem lipnja izvest ćemo i reduciranu verziju opere "Figarov pir", pod ravnanjem maestra Aleksandra Kalajdžića.
Najavili ste svojedobno i gradnju nove scene. Taj projekt visi u zraku godinama. Događa li se što na tom planu?
- Još i prije nego što sam zaposlena u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu bavila sam se potragom za lokacijom nove scene. U proljeće 2014., netom što sam izabrana za intendanticu, istraživala sam, zajedno s arhitektima 3LHD-a, mogućnosti da se na prostoru devastirane tvornice Gredelj sagradi nova scena HNK. Potom sam s akademikom Kusićem otkrivala prostor NSK kao mogući prostor nove scene. Napokon, u suradnji s Ministarstvom kulture, a na inicijativu ministrice Nine Obuljen Koržinek, odlučeno je da se nova scena gradi na prostoru sadašnjeg spremišta HNK u Adžijinoj ulici, koje je stradalo u potresu. Bit će sagrađena nova dvorana s oko 500 mjesta, adaptirani prostor za radionice, multifunkcionalni prostor za druga umjetnička događanja, prostor za funduse kostima i scenografije. Prilika je to za novi, povijesni početak zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Koliko mi je poznato, trenutačno smo jedino nacionalno kazalište u Europskoj uniji s tri ansambla i jednom scenom. Problemi koji su se generirali godinama upravo proizlaze iz tog skučenog prostora u kojem se svi bore za svoje mjesto na pozornici i svaki se ansambl pritom osjeća uskraćenim i nezadovoljnim. Nemoguće je u 21. stoljeću misliti i realizirati teatar koji pripada 19. stoljeću i u kojem se od vremena u kojem je nastao ništa bitno nije promijenilo. Zato je nova scena spas za kazalište koje želi ambicioznim programom razvijati ansamble, ali ponuditi i umjetnicima i gledateljima kazališni model jednog novog vremena, točnije vremena u kojem kazalište iznova treba preispitati svoje vrijednosti u suglasju s različitim umjetničkim, ali i društvenim izazovima. Prema nekim planovima, nova scena mogla bi biti dovršena za dvije godine, što bi označilo jednu novu eru, prijelomnu u povijesti zagrebačkog HNK.
Jedan od vaših prepoznatljivih projekata koji ste doveli u HNK je i Festival svjetskog kazališta. Hoćete li nastaviti s njim i u kojem obliku?
- Festival svjetskog kazališta nastavljamo u rujnu ove godine. Pandemija je zaustavila naše velike planove vezane uz hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije kada smo u prvih šest mjeseci trebali ugostiti neke od najvećih europskih kazališnih umjetnika te ih predstaviti u svakom mjesecu najmanjem jednom predstavom. Nažalost, to se nije dogodilo, ali smo, usprkos svemu, izveli u Zagrebu dvije sjajne festivalske predstave: "Radost" Pippa Delbona i "Sylviju" Fabricea Murgije u izvedbi Nacionalnog kazališta Valonije iz Bruxellesu. Ove je godine festivalski program iznimno ambiciozan. NT Gent izvest će kontroverznu predstavu "Obitelj" belgijskoga kazališnog reformatora Mila Raua. Tu je i zagrebačkoj publici uvijek atraktivna belgijska skupina Peeping Tom s predstavom "Dijete". Nadamo se da ćemo uspjeti dovesti u Zagreb kazalište iz Novosibirska s njihovom nezaboravnom interpretacijom Čehovljeve drame "Tri sestre", koju glumci izvode na jeziku gluhonijemih. U najavi je i predstava "Bajazet" slavnog Franka Castorfa u produkciji Théâtre Vidy-Lausanne. Talijanska skupina Teatro dei Venti predstavit će spektakularni Melvilleov "Moby Dick" na otvorenom.
Nažalost, nismo gledali "Smrt u Veneciji" Ive van Hovea, predstavu u koprodukciji s HNK. Spremate li još neku od tako atraktivnih suradnji?
- Predstavu "Smrt u Veneciji" Ive van Hovea gledat ćete u sljedeće dvije sezone jer smo upravo u pregovorima za nove datume kada bismo je mogli prikazati. No, ono što mogu najaviti je serija novih koprodukcijskih projekata koje ćemo u sljedeće tri sezone realizirati u sklopu projekta "Prospero", financiranog u iznosu od nešto više od milijun eura sredstvima iz programa "Kreativna Europa" Europske unije. Partneri u tom projektu su nam pariško kazalište Odéon-Théâtre de l'Europe, berlinski Schaubühne, Théâtre de Liège, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Modene, Göteborgs Stadsteater, Teatros del Canal iz Madrida i Teatr Powszechny iz Varšave. S njima ćemo zajednički producirati predstave te ćemo ugostiti neke od njihovih atraktivnih produkcija u režiji najvećih umjetnika europske kazališne scene. No, paralelno ćemo u programu platforme "Prospero", u suradnji s francuskom televizijom Arte, razvijati i digitalne modele, pa one komunikacijske i marketinške koji bi pomogli teatru u iznalaženju njegova identiteta na početku ovog stoljeća. Također zajednički razvijamo projekt Kazalište u tranziciji s Nacionalnim teatrom iz Lisabona, Théâtre Vidy-Lausanne, kazalištem Dramaten iz Stockholma, Nacionalnim teatrom iz Vilniusa, Comédie de Genève i Théâtre de Liège. Tema nam je "održivo kazalište", a veže se uz sada i u kulturnom krugu osviještenu te sveprisutnu problematiku klimatskih promjena, kao i uz strahove koji ih prate. Istraživali bismo u društveno-kulturološkom smislu pojmove kao što su voda, šuma i zemlja te nalazili njihove umjetničke reference. Teatar je danas prisiljen pomicati svoje granice u interesima i iskazima kako bi u konačnici bio društveno prepoznat i time zanimljiv budućim generacijama ne samo gledatelja, nego i umjetnika.
Nedavno ste predstavili novog ravnatelja Opere, Giorgia Suriana. Mnoge je iznenadio odlazak njegova prethodnika, maestra Marcella Mottadellija. Što se dogodilo?
- Maestro Mottadelli zamijenio je na mjestu ravnatelja Opere maestra Nikšu Barezu, i to nakon peticije koju je poslala većina glazbenika tražeći promjene. Tada je maestro Mottadelli ravnao operom "Turandot2 i glazbenici koju su s njim radili izrazito su lobirali da on dođe na upražnjeno mjesto. U direkciji koju je on vodio posljednjih je mjeseci bilo organizacijsko-produkcijskih problema i maestro Mottadelli je prije nešto više od mjesec dana podnio ostavku. Iznimno sam sretna što se za mjesto novog ravnatelja Opere prijavio naš istaknuti glazbenik Giorgio Surian s velikom međunarodnom karijerom i autoritetom među umjetnicima te sam sigurna u prosperitet zagrebačke Opere.
Što očekujte od ljudi iz vašeg najužeg tima, kao i cijelog ansambla u sljedećem razdoblju? Kako se vi sami nosite s vašim kritičarima kojih je bilo u protekloj godini i u vašoj kući i izvan nje?
- Čini mi se da je nakon ove globalne katastrofe, koja je kazališta možda i najviše pogodila, vrijeme za optimizam i nove početke. Samo svi zajedno možemo s entuzijazmom vratiti teatar u središte naših osobnih i javnih interesa i učiniti ga značajnim kao što je bio u doba "povijesnih obnova". Sigurna sam da zajedničkim snagama možemo odgovoriti i na najveće izazove. Uostalom, nikada nisam ni birana na mjesta gdje bi sve bilo uređeno i lako. Krizna vremena nerijetko prate ekstremne situacije i ekstremna ponašanja ljudi. Bila sam suočena s napadima koji su se plasirali pod krinkom kritike. Ne mislim da nisam griješila i da sam u svim situacijama postupala onako kako sam trebala. No, prava kritika je uvijek konstruktivna, nije temeljena na impresijama nego na činjenicama, a moje kritičare nije zanimala istina, nego su se bavili prokazivanjima i spinovima, neutemeljenim i nedokazanim tvrdnjama sa željom da me osramote. Pod krinkom demokratskih sloboda zaboravljalo se na pravila ponašanja i sve je to s lakoćom neprovjerenih optužbi prelazilo u hajku koja je podrazumijevala opasno etiketiranje i zastrašivanje, a potom u drugoj fazi javno dovođenje u pitanje svega onoga što sam ili, točnije, što smo u ovih sedam godina u umjetničkom smislu promovirali. Ta je strategija očito dugo planirana jer se njezin rukopis iščitava iz peticije koja se u teatru potpisivala prije mojeg dolaska. Može se tu prepoznati forma političkih intriga, ali i izravnih pritisaka s kojima sam se suočavala tijekom godina kada su se određeni pojedinci približili vlasti ili su je željeli preuzeti, srećom neuspješno. Model je isti: uvijek su to većinom anonimne prijave, inspekcijski nadzori, tema mobbinga, pisma upućena osnivačima i javnosti, medijske objave. Sve je to s jednakom strašću ispisano i toliko puta umnoženo da nakon određenog vremena u dijelu javnosti laž zazvuči kao istina. Time se prvenstveno željelo umanjiti naše rezultate, one financijske i programske, umjetničke dosege i iznimno velik interes publike, prepoznatljivost svih naših triju ansambala u europskom kontekstu gdje se danas zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište navodi u rasporedima s najvećim europskim kazališnim kućama. Sve se to događalo iz nekog razloga koji ćemo možda tek u budućnosti razumjeti.