Za redatelja Ivicu Buljana nije bilo dvojbe oko izbora autora za sam kraj sezone zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.
„Ako je itko duhovni otac ove kuće, pogotovo Drame, onda je to Miroslav Krleža”. U trenutku u kojem osjećamo nemir zbog situacije u svijetu, a s druge strane i vlastite nemire, kombinacija Krležinih drama, „Areteja“ i „U agoniji“, činila mu se kao konceptualni izazov.
„S jedne strane 'Aretej' koji nas vraća duboko u prošlost i u toj slici vidimo i odraz našeg vremena, a s druge strane Krleža panoramski iznosi povijest ljudskog roda”.
Kazalište u kriznim vremenima, smatra Buljan, pronalazi snagu i shvaća kako teška vremena ne pripadaju samo našoj generaciji, nego su i naši preci živjeli u svojim velikim krizama i tektonskim poremećajima.
Posljednji potpuni Krležin dramski tekst „Aretej ili legenda o svetoj Ancili rajskoj ptici“, skraćeno „Aretej“, objavljen je 1959. i praizveden iste godine u zagrebačkom HNK, nakon toga više nije izvođen u tom kazalištu za razliku od „U agoniji“, drame objavljene 1928., ujedno najizvođenijeg i kritički najbolje ocijenjenog Krležinog dramskog teksta, koja je u HNK izvedena osam puta od 1938. do 1998.
Iako je dosad postavio desetak Krležinih djela, s Krležom je i započeo rad u HNK, ravnatelju Drame ovo je prvi put da režira ove dvije drame jednog od najznamenitijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća.
„'Aretej' je divlji tekst koji spaja Krležina zanimanja za odnos intelektualca i vlasti s pitanjima o autonomiji znanosti i opasnoj državotvornost religije s druge strane. To je i esej o filozofiji i medicini, s okrutnim dramskim prizorima dostojnim jednog Seneke i Shakespearea. 'U agoniji' je perfektan poligon za psihoanalizu zlostavljanja i manipulacije unutar ljubavnog trokuta. Krleža kao da je davno napisao praprizore za 'House of Cards' ili 'Everybody Lies', genijalnu prvu epizodu Dr. Housea”.
Kao sva Krležina djela i ova se pokazuju unatoč činjenici da su smještena u neka nama sad već davna vremena, nevjerojatno aktualnima.
Buljan za „Areteja“ kaže kako taj komad gradi most između trećeg stoljeća, pada Rimskog imperija i uspona kršćanstva, preko kraja tridesetih i nacističke okupacije Europe, sve do pedesetih kad je drama objavljena, a Krleža svojim referatom na Ljubljanskom kongresu definitivno odbacio Staljina i socrealizam. „Namjera mi je bila produžiti tu liniju do nas danas”. To je drama zrelih godina o fundamentalnom umoru nas koji smo prešli pola životnog puta, i o umoru ove civilizacije. U Krležinim dijalozima čitam svoju nemoć, melankoliju i nemogućnost oporavka od imperativa postignuća.
Buljan je u Podgorici režirao „Kristofa Kolumba“, u Vilniusu 2006. „Gospodu Glembajeve“, „Kraljevo“ u Obali Bjelokosti 2009., opet „Glebajeve“ u ljubljanskoj Drami 2012., „Vučjaka“ u HNK i još jednom „Kraljevo“ 2018. u Oslu. „Nosim ga sa sobom kao internacionalni pasoš koji tamošnjim narodima mnogo bolje od mene kaže iz koje i kakve sredine dolazim“.
Čitanje Krleže pomaže, kaže redatelj, razumijevanju naše prošlosti. "Povijesni kontekst 'Agonije' je tranzicija austro-ugarske Hrvatske u onu eshaesijsku. To je značilo uništenje jedne vojne i administrativne strukture i ogromne društvene promjene.
Krležin rad na 'Areteju' počinje u vrijeme sukoba na književnoj ljevici, razlaza s Komunističkom partijom, nastavlja se u Dnevnicima koje je pisao u godinama NDH s tri hapšenja od ustaškog režima, rehabilitacijom i konačnim etabliranjem u prvog intelektualca socijalističke Jugoslavije. Njegov je utjecaj omogućio brz razvoj moderne umjetnosti, doveo do novih tendencija u literaturi, na likovnoj i glazbenoj sceni. To što ja radim danas, nastavlja se na ono što je za nas izborio i ostavio nam Krleža".
Govoreći o samoj predstavi i režijskim postupcima te načinu kako je pristupio Krležinu tekstu Ivica Buljan objašnjava kako je „Areteja“ jezikom dramaturgije „rašio“. "Neki su prizori tako dokumentarni, a rimska scena je visokog energetskog i fikcijskog naboja. Žanrovski sam različito tretirao filozofske dijaloge, anegdote iz turističkog obilaska arheoloških starina i politički triler na kraju komada. „U agoniji“ sam na prvi pogled postavio veoma klasično. Detaljno smo radili na psihološkom prikazu junaka i služili se paralelama sa slučajevima iz Freudovog „Tumačenja snova“. Kostimi Ane Savić Gecan referiraju se na vrijeme nastanka drame. Danas kad su popularne suvremene interpretacije, okrenuo sam se najklasičnijoj. Može se čitati kao čin eskapizma, a meni se čini da radikalnije razotkriva današnje psihoseksualne traume.
U ekipi „Agonije“ kultnu ulogu Lauru Lenbach glumi Nina Violić, baruna Lenbacha i Ivana Križovca utjelovljuju Krešimir Mikić i Livio Badurina, a rusku groficu Madlen Petrovnu glumi Ksenija Marinković.
Zanimljiva je i glumačka podjela u "Areteju", neke uloge inače za glumce sada igraju glumice. Pa tako uloge apatrida tumače Alma Prica i Ksenija Marinković, a doktor Morgens je postao liječnica, i glumi je Vlasta Ramljak. Turistički vodič je Vanja Matujec. "Izravno me na tu ideju potakla Dubravka Ugrešić. Cijela njezina literatura govori da se velika književnost piše i izvan okvira nacija. Ona kaže: 'Moja je perspektiva marginalna, pluta na površini, melankolična' i to je najtočnija definicija Krležinih apatritkinja. Žene su danas žrtve političkog terora mnogo češće nego u Krležino vrijeme. Pogledajmo slučaj Aung San Suu Kyi, majmarske čelnice koja je dobitnica Nobelove nagrade za mir, a sad je pod prijetnjom smrti neprijatelj broj jedan vojne hunte".
Aretej je Milan Pleština, a njegova žena Livija Ancila je Jadranka Đokić. Rimske vojnike, liječnike s kraja tridesetih godina XX. stoljeća, glume Lana Barić, Mislav Čavajda, Dušan Bućan, Damir Markovina, Filip Vidović, Ivan Colarić, Marin Klišmanić i Tin Rožman. „Ansambl Drame je u fantastičnom trenutku odličnosti što smo pokazali u svim predstavama ove sezone“, ističe Buljan.
Redatelj dviju predstava otkriva i kako ih je od početka želio konceptualno povezati u jednoj večeri, ali to je još uvijek komplicirano zbog nošenja maski. Poveznica mu je bila Krležina ciklička koncepcija povijesti. "Jedan komad je velika brechtovska civilizacijska agonija, druga 'manja' agonija je psihološki ćorsokak. Teško je odrediti jesu li naše današnje male agonije rezultat velike degeneracije sistema, ili je kolaps sistema uzrokovan zbrojem naših pojedinačnih ispada".
Scenografiji i kostimima u ove dvije drame dana je posebna pažnja, a potpisuju je suvremeni vizualni umjetnik Dalibor Martinis i kostimografkinja Ana Savić Gecan s kojima je Buljan već ranije surađivao na Krleži.
"S Martinisom i Anom Savić Gecan radio sam ljubljanske 'Glembajeve' koji su i kod nas prihvaćeni kao novo čitanje drame. O tome su pisali Mani Gotovac, Darko Gašparović, Branimir Pofuk… i htjeli smo nastaviti to istraživanje. Dramu 'U agoniji' smjestili smo u konstruktivističku scenografiju, koja je dijelom reprodukcija kolaža iz časopisa Zenit. U središnjem dijelu predstave izvodi se pjesma 'Turpituda' Marka Ristića, Krležinog prijatelja, s kojim je druženje podloga za koncept likova apatrida iz 'Areteja'. Scenografiju u 'Areteju' čini Martinisova instalacija 'Soba vremenovanja' koja dovodi u pitanje kronološko razumijevanje vremena. Kostimi u 'Areteju' su potpuno suvremeni, osim onih iz rimske scene".