U tehnici olovke na papiru, na malim dimenzijama 22 x 15 centimetara, Julije Knifer svoj je autoportet napravio na sljedeći način: nacrtao je slova J i K, u geometrijskom obliku, koja se u jednom svom dijelu spajaju. Rad je datirao kroz četiri desetljeća, od 1953. do 1991. godine, i posvetio ga je kolekcionaru, “gospodinu Lukinu”. Boris Demur još je 1988. godine sebe portretirao realistično, u tamnosmeđim tonovima, kako ozbiljna izraza lica gleda prema promatraču slike. No, odmah početkom sljedećeg desetljeća, devedesetih, autoportrete slika kao uzavreo kovitlac mnogih linija sprirala. Ivan Kožarić, pak, svoj “Autoportet” vidi na sljedeći način: unutar raskošnog okvira, kakav bi mogao poslužiti za neku manju sliku ili fotografiju, na bijelom papiru, trga dijelove lima i od njih radi oči, bradu, nos i usta.
Đuro Seder, Autoportet iz 1990. godine
Male dimenzije
Ovi su radovi izloženi u Samoboru, u galeriji “Prica”, na izložbi “Identiteti”, čija je kustosica Branka Hlevnjak. Riječ je većinom o autoportretima manjih dimenzija, koje su umjetnici crtali i oblikovali za svoju dušu. Minijaturnih su dimenzija i dva autoportreta velikog umjetnika Ljube Ivančića, koji bi danas trebao biti mnogo više razvikan nego što jest. Nerijetko su se na licu, u kasnijem opusu, dali i naslutiti tragovi bolesti. U svakom slučaju, sebe je često slikao s naočalama. Takva su prepoznatljiva autoportreta na izložbi dva, u tehnici ulja na lesonitu. Ipak, jedan od najduhovitijih radova, manje prepoznatljivih, Ljubičić crta kemijskom olovkom. To je, naizgled, klasičan motiv umjetnika za štafelajem, no priča je dalje duhovita. Ivančić je samog sebe naslikao zaraslog u bradu. Iako na licu ima naočale velike dioptrije, postariji je umjetnik i dalje kratkovidan, pa se sasvim približava platnu na kojem su samo geometrijski motivi kruga i trokuta, posve suprotni od njegova rukopisa. Ivan Lesiak, pak, sebe je na autoportretu iz 1999. naslikao sa ženom, u zalasku ljetnog sunca, pred katedralom. Na drugom crtežu, kojemu kao i na Kniferovu stoji “posveta gospodinu Lukinu”, muška se figura, s crvenim ružama, oslanja na naslikani lik božice u Kairu i ispisuje “Umrijeti od ljepote”.
Miroslav Šutej sebe, pak, crta kao kovitlac linija ispod kojih se ipak nazire njegovo lice. Lik Ive Šebalja pomalo se gubi pod plavim nanosima boje, jedva ga naslućujemo, čini se kao da nestaje pred našim očima.
Od autora mlađe generacije zanimljiv je autoportret Monike Meglić s ćukom i sijamskom mačkom, koji joj, svaki na svojoj strani, stoje na ramenu. Slikom dominira neobični, žućkasti tonalitet.
Autoportret Ivana Kožarića datira iz 1991. godine
Mlađi autori
Nabrojana su samo neka djela. Ima na izložbi, ruku na srce, svakakvih radova, i posve nerelevantnih, u kvaliteti jako varira. No, izložba ne zavodi visokom kvalitetom svih radova već temom, zavodljivom za one koji vole likovnu umjetnost, koja nam daje uvid u to kako umjetnici vide sami sebe. Podsjetimo, inače, da je prošle godine u istom prostoru bila izložba koja je prikazivala na koji način umjetnici portretiraju pse (ponajviše svoje).
Sva su djela, inače, iz zbirke Klementa Lukina, ljekarnika koji je bio ljubitelj umjetnosti i kolekcionar. Lukin, koji je preminuo 2004. godine, četiri je desetljeća skupljao umjetnine, odnosno minijaturne autoportrete, sakupio ih je oko tri tisuće. Počeo je na poticaj Cvite Fiskovića, a malo pomalo je sakupljanje preraslo u strast. U zbirci su i autoportreti književnika, fotografa, filmaša i povjesničara umjetnosti, no na ovoj su izložbi samo autoportreti umjetnika.
Klement Lukin rođen je u Putišićima pokraj Omiša, u studentskim je danima došao u Zagreb. Njegov je stan na Gornjem gradu, u kojem je proveo najveći dio života, od vrha do dna bio ispunjen autoportretima, kod njega su dolazili Ljubo Ivančić, koji je napravio i karikaturu kolekcionara, zatim Mirko Rački, Drago Ivanišević, Branko Ružić, Jure Kaštelan... Kada mu je ponestalo prostora, umjetnicima je nudio kartonske podloške za čaše, ovalne ili četvrtaste, da mu na tim podlošcima nacrtaju svoj autoportret.
Stan na Gornjem gradu
Dio iz svoje zbirke oporučno je ostavio Zavičajnom muzeju u Omišu. Tamo stoje zaštićeni, u metalnim sanducima. Velik dio radova na ovoj izložbi, pak, iz njegova je gornjogradskog stana, kojeg je naslijedio kolekcionarov sin.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....