KRISTINA LEKO Kako sam ušla u trag Kožarićevoj mljekarici Marici

Ivan Kožarić uvijek se, iznova, razveseli kad se povede priča o njegovoj mljekarici Marici. Punih mu je 25 godina na vrata donosila sir i vrhnje. Gdje god se selio, ona je išla za njim - priča kustosica Muzeja suvremene umjetnosti i ateljea Kožarić Iva Radmila Janković. Ova je kustosica pokrenula dojmljiv projekt “Laboratorij za oživljavanje”, kojim poziva suvremene hrvatske umjetnike na dijalog s Kožarićevim radom. Do sada je najupečatljiviji takav dijalog s djelom 93-godišnjig umjetnika bio s Kate Mijatović, koja je spavala čitavu noć u Kožarićevoj skulpturi ispred muzeja, te zabilježila snove koje je sanjala te večeri, što je kasnije završilo i na Venecijanskom bijenalu arhitekture (“Između neba i zemlje”).

Lica političara i boksača

Novi rad u dijalogu s Kožarićem, potpisuje Kristina Leko, jedna od nekoliko naših likovnih umjetnika koji žive u Berlinu, gdje predaje na Likovnoj akademiji. Izložba Kristine Leko “Naša draga Marica” otvorit će se 6. prosinca u MSU, kada programom slave svoju petu obljetnicu. Polazište je izložbe portret potpisan kao “Naša draga Marica”, koji datira u 1986. godinu, i nacrtan je olovkom, dok fizionomiju njezina pomalo umornog lica definira sa samo nekoliko poteza.

Kristina Leko krenula je istraživati život protagonistice ovog crteža, i otkrila je kako se Kožarić s Maricom zbližio tijekom godina te je zajedno sa svojom suprugom, mljekaricu i njezinu obitelj često posjećivao vikendima. Kožarić i supruga pješačili su putem koji je do njezina imanja u Gornjoj Bistri vodio preko Sljemena. Tragajući za mljekaricom Maricom koja je, nažalost, u međuvremenu preminula, Leko je obilazila, prepričava, stanovnike Gornje Bistre, sve dok nije došla do Dragice Škreblin, koja ju je uputila na adresu obitelji mljekarice Marice. Upoznala je unuka vrijedne mljekarice, koji joj je ustupio nekoliko obiteljskih porteta, koji također čine dio umjetničine videoinstalacije.

Poznato je, naime, da je među mnoštvom umjetnina koje se nalaze u atelijeru Ivana Kožarića portret jedna od najčešćih formi, i u skulpturi i u crtežu. Umjetnik ih uglavnom naziva “Glave”. Među njima su i poznata lice književnika, boksača, pop-pjevača, umjetnika, arhitekta pa i političara. No mnogo je više anonimnih lica seljaka, radnika, poznanika i slučajnih prolaznika; za mnoge od njih ne znamo tko su. Istraživanjem je Leko otkrila, primjerice, da je Kožarić nacrtao ne samo mljekaricu, već i njezina muža, čiji je portet također u ateljeu. Prostora za daljnje istraživanje je mnogo, tema je tek načeta.

“Polazište za rad bio mi je, među ostalim, i film Brede Beban i Hrvoja Horvatića, u kojemu se pojavljuje Marica, a puno mi je pomogao i Kožarićev posinak Nenad Raos”, kaže Kristina Leko, i nastavlja: “Ono što mi se uvijek sviđalo kod Kožarića jest da on sam nikad nije bio mistifikator. Postojala je i postoji tendencija da ga se mistificira, da ga se proglasi genijem, no on je uvijek izmicao takvom pogledu. Sve je to bilo u skladu s njegovom znamenitom parolom koju je često koristio - Pobjegao sam od Pariza, pobjegao sam od uspjeha. Češće se, nego u likovnim krugovima, kretao i družio s ljudima iz svakodnevice, bio je, primjerice, i dobar prijatelj i sa svojim poštarom, sve to govori o njegovoj ljubavi prema svakodnevici. A to je segment njegova rada koji nije do kraja istražen, i zato mljekarica”, kaže Leko.

I članovi obitelji

Kristina Leko smatra da je u njezinoj karijeri došlo vrijeme da preispita tko su njezini uzori, a Kožarić je to, kaže, još od samih početka. I nju, uostalom, zanimaju ljudi iz svakodnevice. Prije svega odnosi se to na društveno angažirani projekt “Sir i vrhnje”, u sklopu kojeg je hepeninzima pokušala pomoći zagrebačkim mljekaricama.

Na otvorenju će, inače, biti prisutni članovi obitelji “naše drage Marice”, odnosno gospođe Marije Škrlin-Batina.