Na fotografijama se mora vidjeti vrijeme u kojemu nastaju

ZAGREB - Gospođa u srednjim godinama sjedi u fotelji jednog bečkog hotela i čita novine, Herald Tribune. Lijepo je uređena, no u kosi su joj ipak vikleri. Haljina joj se malo zadigla. Ona to ne primjećuje i vidi joj se donji veš. Prijekorno gleda prema fotografu koji je u tom trenutku počinje snimati.

On ne odustaje, bilježi i taj njezin pogled.

Poticajno okruženje

Ovako izgleda jedna od najupečatljivijih fotografija 77-godišnjeg Mladena Tudora, koji je dobitnik nagrade za životno djelo ovogodišnjih Photodaysa, a u tom povodu će 22 fotografije, u njegovom izboru, od danas biti izložene u Crkvi Sv. Tome.

Mladen Tudor bio je prije svega novinski fotograf. Najpoznatiji je po radu u Vjesniku, pa u Globusu, uz urednika Franu Barbierija. Išao je na teren, bavio se reportažnom fotografijom, njegove su fotografije često nosile reportaže:

- Smeta mi kad pogledam izložbu suvremene fotografije koja mi ništa ne govori o današnjem vremenu. Na fotografiji se mora vidjeti vrijeme u kojemu nastaje. Tudor je sve rješavao s elegancijom i treba mu se pokloniti. Govorio je o svom vremenu, on je bio veliki autor, dovoljno je pogledati njegovu seriju Gastarbajteri. I ja sam novinski fotograf i meni je njegova poetika bliska. On se ubraja u red velikih hrvatskih fotografa: Dabca, Pavića, Medara. Poletovi fotografi nastavak su te njihove priče - kaže fotograf Ivan Posavec.

Na stil Mladena Tudora nedvojbeno je utjecao rad u novinama. Uz temu o kupovnoj moći na početku šezdesetih godina tako, primjerice, snima dječaka koji stoji pred izlogom slastičarnice i željno gleda tortu pod staklenim zvonom, što će kasnije postati jedna od njegovih poznatijih fotografija. I u umjetničkom pogledu, u doba kad se on javlja, okruženje je poticajno. Kod nas cvjeta geometrijska apstrakcija i EXAT, u svijetu je to doba Henrija Cartier-Bressona, fotografa Magnuma, velike izložbe “Family Man”, filmova De Sice, Fellinija.

Čistačica u galeriji

Talijanski neorealizam itekako je utjecao na njega. Može se to vidjeti i na prizorima života u pokrajini, bilo da je riječ o djedu koji drži bosonogu baku za ruke u Gospiću, koja je, iako je ljeto, odjevena u crnu, debelu odjeću, zatim umornoj mladenki na vjenčanju u Rogoznici, koja je čučnula pa odmara, ili usnuloj djevojčici na krilu svoje majke u Dalmatinskoj zagori. Tudor snima i na Kosovu, u Londonu, Parizu, New Yorku...

Također, odlazi na kolodvore, putuje vlakom, snima gastarbajtere u skučenim prostorima vagonskih kupea, jedan pozira s koferom, drugi drži radio u ruci, trećem umjesto kofera služe najlonska vrećica i kutija povezana špagom, skupina se gastarbajtera veseli, zajednički piju u vagonu da im brže prođe vrijeme, stižu u domovinu za novogodišnje blagdane, mašu jedan drugome na peronu, pozdravljaju se... uz zagrebački Glavni kolodvor tada još voze kočije.

Jedna od njegovih najpoznatijih fotografija prikazuje čistačicu u galerijskom prostoru, koja je nakratko stala sa usisavanjem i zainteresirano promatra Picassovu sliku.

Stanka od 20 godina

Tudor je rođen u Splitu, u Zagreb dolazi kao sedmogodišnjak. Fotografira od početka 1950-ih do 1980-ih, a zatim se na dvadeset godina prestao baviti fotografijom. Dvijetisućite ponovno počinje snimati. Novije su fotografije bez imena i bez potpisane su lokacije. No, i dalje su crno-bijele.