Mu je tri mjeseca mlađa od mene. Govori hrvatski s crnogorskim naglaskom i kineskom dikcijom. Mu je mistik. Nevjerojatna je lakoća kojom ona šuti. Kao i zbijenost onoga što kaže. Ili prevede. Za mene. Dobitinika nagrade - putovanje biciklom po Xishuangbanni. Ona je moj osobni trener izdržljivosti, ponajviše u vidu meni specifične sramežljivosti u maloj grupi ljudi kojoj je dodijeljen zadatak da se međusobno povežu do kraja narednog tjedna.
Peking nema neba. Avion slijeće iz magle u maglu, u kojoj i ostaješ, sve dok se ne otisneš dalje (što dalje), prema jugu. Nebo provincije Yunnan bistro je, kada ga naciljaš između dva lista drveta banane, svako duljine od svojih dva metra. Narod Dai, niži rastom i fizionomijom više nalik Tajlanđanima no sunarodnjacima Kinezima, ukoliko se žele sporazumjeti s pekinžankom Mu, moraju poput svakog drugog stranog jezika naučiti službeni mandarinski. Perfektura Xishuangbanna autonomna je perfektura ovog naroda, koji je tek jedan od 20ak etničkih skupina ove zelene kineske pokrajine.
Vični su organizirati svečanosti na razini kraljevskog vjenčanja, uključujući ples treniranih slonova, koji su naučili razne turističke zanate, od kojih se najupečtaljivijima, sudeći po reakcijama okupljenih turista, čine slijedeće dvije: zabiti gol u nogometnu mrežu (s ljudskim golmanom iskreno voljnim obraniti) i inscenirati slobodnu volju u pitanju vlastite estetike, inače specifične jedino čovjeku. Naime, premještajući surlom slamnati šešir s glave na glavu triju djevojaka koje stoje pred njim, slon (promatrajući ih smiono kroz ogromne plastične naočale koje bi izraz tog surlastog lica trebale činiti ozbiljnim, zamišljenijim čak), nakon nekoliko predomišljanja odabire onu koja je, po njegovom mišljenju, dakle najljepša. Barem od ponuđenog. Na njenoj je glavi ostao šešir. Njena nagrada je sljedeća: krotitelj iz džepa izvlači zgužvanu platnetnu krpu kojom prebriše sam sluzavi vrh surle koju će slon potom pritisnuti preko cijelog lica svoje odabranice, što se još naziva i poljupcem. Među ostalim pitanjima koja padaju na um promatrajući ovu scenu, moralno je zanimljiva nadonosna napetost u iščekivanju finalne slonove odluke koja se može iščitati na licima ovih potencijalnih misica.
Mu i ja od cjelokupne ponude odabrali smo opciju jahanja. Šutljivom upornošću nagovorila me da ne propustim ipak priliku za prošetati na slonovoj visini skromnim manježom usred prašume.
Po odlasku turista, Dai ostaju mirno živjeti u tišini i skromnosti svoje autonomne perfekture koja je dom posljednje nekolicine azijskih slonova zaštićenih u rezervatu, a koji su nekoć slobodno šetali većinom kineske površine. Kanjoni rezervata isprecjani su drvenim visećim mostovima s kojih pogled puca na one slonove koji imaju više sreće te ih nikada nitko nije zajahao, već slobodno brste izuzetno gustu vegetaciju prašume. Bioraznolikost koja je u Xishuangbanni najveća u čitavoj pokrajini Yunnan a koja je pak najveća u čitavoj Kini, iznimno je ugrožena proliferacijom plantaže drveta gume, uvezenog iz Brazila, a koja uništava te ostatke ostatka izvorne azijske prašume. Vječno isti pogled kroz kišni prozor autobusa koji klizi ovom pokrajinom po od organiztora zadanoj putanji doista ne pronalazi kraj plantažnom nizu na horizontu. Kadar je ispresijecan jedino malim priručnim štandovima na kojima mještani prodaju sirovinu za gumu, bjelkastu gustu tekućinu nalik jogurtu, pakiranu u raznovrsne plastične posude i kanistre bez ikakve oznake. Do prije petnaestak godina ovu sirovinu masovno je kroz zadruge seljaka otkupljivala direktno industrija. Danas njena prodaja ovisi o manjim lokalnim prekupcima, što znači da se osim za sam uzgoj ove sirovine, njeni proizvođači danas moraju pobrinuti i za dobru prodaju. Za sada, uz cestu. I tako čine, kratkotrajnom posjetitlju, jedinu vidljivu djelatnost koja ne spada u granu turizma.
Unatoč nepovoljnim datumima našeg putovanja, koji nisu pogađali proslavu nove godine, festival prskanja vodom ni mnoge druge etničke ili religijske manifestacije specifične etničkim grupama koje obitavaju u Xishuangbanni , organizator putovanja, CRI - međunarodni kineski radio sa 65 redakcija na različitim svjetskim jezicima, potrudio se omogućiti nam da ih svejedno doživimo. I to u punom smislu. Inscenirani su bili za nas svi veliki praznici sa pripadajućim plesovima, blagdani sa pripadajućim molitvenim svečanostima, čak i tradicionalno vjenačnje na kojem su svoje veliko i u ovom slučaju sasvim očevidno lažno «da» izrekli Bugarka Nevena i rumunj Cezar. Dvoje od nas devetero sretnih europljana koji su se smatrali tada još polustrancima, a danas, samo nekoliko dana nakon kraja našeg kratkog putovanja, autentičnim prijateljima. S brojnim budućim avanturističkim planovima. Mu i ja smo s jednakim oduševljenjem promatrali iskrenost lokalnih naroda u slavljenju svih navedenih svečanosti, te njihovu nepretendiranu radost kojom su nas i dočekivali i otpraćali.
Radikalna gostoljubivost siromašnih stanovnika Xishuangbanne se u svojoj najvećoj darežljivosti, kao uostalom i svim kulturama svijeta, autentificirala kroz obilnu gastonomsku ponudu kojoj su nas izložili. Doručak je mesni obrok te izgleda kao sasvim uspješan europski ručak. Ručak kao i večera se sastoje od petnaestak slijedova, koji međutim, dolaze istovremeno. Okusi i mirisi svakoga od tih slijedova sasvim se međusobno razlikuju. No još i više, razlikuju se od onoga što smo u zagrebačkim restoranima navikli kušati pod pseudonimom kineske kuhinje. Posebno me se dojmilo možda od svih najjednostavnije jelo a koje je specifično upravo za Xishuangbannu , ljepljiva crna riža s ananasom poslužena u samom ananasu, u koju se po izboru dodaje kuhani kikiriki. Netom ubran. Sve što je na stolu netom je ubrano. Svaki obred jela interferira s pjesmama i plesovima etničke skupine koja ga je pripremila. Interferira u punom smislu; naime ponekad svakih nekoliko zalogoja prekida običaj nazdravljanja, najavljen glazbenom glasovnom najavom (sej sej sej) specifičnog po tome što se događa preko tuđih leđa, u zagrljaju s plesačicom koja donosi rižinu rakiju u bambusu. Prepričava mi srpkinja Danka, kako je one jedne večeri kada sam ja zbog proljeva ostao cijelu večer u sobi s wc-om, čeh Mirek izjavio: «Šta je ovo ljudi, pa niko ne igra, niko ne peva, ne mogu da jedem!»
Nakon ispijene polovice čaše soka egzotičnog voća ili šalice Puar čaja, domaćin ju budnom brižnošću nadolijeva do vrha, odgovarajući tako na ono perspektivno pitanje iz poslovice o čaši napola punoj ili napola praznoj. I doista, optimizam i nesmućena životna radost koju ovi narodi žive, teško je zamisliva u suvremenoj zapadnoj polutci. Otrcano ili ne, jednostavnost je ono čime su je zaslužili kao i ono čime je održavaju živom. Između imati ili biti, iako bez velikog izbora, oni upornom radošću žive svoje biti.
Kao i Mu. Novinarka hrvatske redakcije kineskog radija, mlada majka i brižna pratiteljica hrvatskog sudionika ovog putovanja koji se najviše radovao samoj vožnji biciklom po kineskom jugu, odvozio svega desetak kilometara, a doma pošao obogaćen upravo uvidom u radost samu. Te ju je, baš onakvu kakvu je gledao, i sam za sebe poželio.