'Sedamdeset godina bilježili smo kako se mijenjala naša Rijeka'

Sušačanin Abdon Smokvina prvi je put u rukama držao fotoaparat kao mladi gimnazijalac, u turbulentnim vremenima između dva svjetska rata. Istoga časa rodila se ljubav koja je trajala do kraja života i koju je uspio prenijeti na svoja dva sina, Miljenka i Ranka.

Njihov je zajednički opus tema izložbe “Riječka fotografska obitelj Smokvina”, koja je nedavno održana u Muzeju grada Rijeke. Njihova je obiteljska povijest i povijest građanske i poslijeratne, socijalističke Rijeke.

Abdon Smokvina rođen je u Budimpešti 1911. godine. S obitelji se 1924. doselio na Sušak i školovanje nastavio u sušačkoj Realnoj gimnaziji. Do tada se školovao u mađarskoj školi, a kući se govorilo talijanski, pa su ga roditelji upisali u niži razred - dok bolje ne savlada hrvatski jezik.

Rijeka je tada pak bila pod talijanskom upravom, a Sušak dio Kraljevine SHS pa su dva grada, danas spojena bez vidljivog kirurškog reza, vodila odvojene živote. Sušačke gimnazijalce pripremalo se da postanu intelektualna elita, a uglavnom su dolazili iz dobrostojećih sušačkih, ali i riječkih obitelji koje su željele sačuvati svoje slavenske korijene. Smokvine nisu bili bogati, ali vrlo društveni Abdon, koji je brzo savladao jezični hendikep postaje bitan akter gimnazijskog života. Priključuje se izviđačkoj organizaciji, a uskoro i Hrvatskom planinarskom društvu Velebit u čijoj se fotografskoj sekciji počinje intenzivnije baviti fotografijom i izlagati.

Braća Miljenko i Ranko, druga generacija fotografske obitelji Smokvina

Traganje za motivima

- Tata je počeo snimati s posuđenim aparatom. Fotografija je u to vrijeme bila vrlo popularna među planinarskom elitom. Aparati su bili vrlo skupi, koštali su nekoliko mjesečnih plaća, tako da je vlastiti aparat nabavio tek 30-ih godina - kaže Abdonov sin Ranko.

Zajedno s Hinkom Emilijem, poznatim riječkim liječnikom i ocem arhitekta Igora Emilija, čiji su projekti obilježili posljeratnu Rijeku i Primorje, Abdon Smokvina 30-ih godina postaje jedan od najvećih promicatelja fotoamaterizma na Sušaku. Glavna inspiracija bio im je kultni američki tjednik Life koji je revolucionalizirao pojam fotoreportaže. U Rijeku su ga donosili pomorci, a primjerke se moglo prelistati i u Narodnoj čitaonici. Smokvina je tijekom Drugog svjetskog rata bio službenik u Banca nazionale del lavoro u Rijeci, a oženio se 1942. Marijom Blažević (također fotoamaterkom u mladosti) te je godinu poslije dobio sina Miljenka. Ranko se rodio 1947. godine, a kći Maja 1951.

Pjesnici

Ranko Smokvina

Nakon rata Abdon s Viktorom Hreljanovićem i Fernardom Sopranom 1948. osniva Fotoklub Rijeka. Fotoaparat je uvijek nosio sa sobom (najdraži mu je bio Rolleiflex), na izlete, putovanja svijetom, jedriličarske regate, a svoje je turističke fotografije objavljivao u raznim knjigama i publikacijama.

Umro je u Rijeci 1985. godine, a za sobom je ostavio oko 10 tisuća fotografija i 50-ak tisuća negativa koje danas čuvaju njegovi sinovi.

- Fotografija je bila glavna tema razgovora. Otac je uvijek oko sebe gledao motive. Kada bi mu nešto zapelo za oko, vraćao se na isto mjesto dok ga ne bi ‘ćapalo’. Kada i nije nosio Rolleiflex, hodao je nagnut kao da mu je aparat oko vrata - prisjeća se Ranko Smokvina.

Sin Miljenko, jedini profesionalni fotograf u obitelji, počeo se baviti fotografijom već u četvrtom razredu osnovne škole.- Prve fotografske pouke dao mi je otac. Bez ikakve zadrške dopuštao mi je da razgledam njegove fotoaparate i škljocam na prazno, bez filma - kaže Miljenko, koji je prvu fotografiju snimio 1955., ispred Guvernerove palače. Kao najmlađi polaznik, Miljenko je 1956. u Fotoklubu Rijeka upisao tečaj koji je vodio vrsni fotograf Fernardo Soprano, inače suradnik i prijatelj njegova oca. U umjetničkoj karijeri najviše se bavio arhitektonskom fotografijom te je surađivao sa svim znamenitim riječkim arhitektima, a snimao je i za razne monografije, kataloge, prospekte, plakate, riječki HNK... Posjeduje veliku zbirku originalnih povijesnih fotografija, vlastitu fototeku s oko 30 tisuća negativa te kolekciju originala i presnimki, sve skupa oko 50 tisuća negativa, povijesnih izvora Rijeke i okolice. Ništa manje zanimljiva nije ni biografija Ranka Smokvine, koji je nakon završene Pomorske škole nekoliko godina plovio svijetom te je tijekom tih putovanja napravio neke od svojih najznačajnijih fotografija. Svoj je prvi fotografski uspjeh postigao nešto ranije, s fotogramom Krojač iz 1961. godine koji je osvojio prvo mjesto na natjecanju mladih tehničara škola iz riječkog kotara. Bio je fanatik za fotografske časopise koje je kupovao još kao pomorac, a poslije kao pretplatnik - omiljeni mu je bio švicarska Camera, a i sam je pisao prikaze i eseje o fotografiji.

‘Time, ne mere’

- Time, ne mere, Life, ne mere, a ovo ostalo, saćemo vidjet - prisjeća se kako su im jugoslavenski carinici 60-ih znali “plijeniti” nepoćudne američke časopise po povratku s putovanja, s time da su Time i Life u ovom slučaju izgovoreni fonetski, “po Vuku”. Miljenko i Ranko kažu da im je otac uvijek bio golema podrška, iako se umjetnička poetika mlađe i starije generacije obitelji Smokvina dosta razlikovala. I njihova sestra Maja Franković u mladosti se bavila fotografijom, no poslije se posvetila slikarstvu i grafici te postala priznata likovna umjetnica. Prvu zajedničku izložbu Abdon, Miljenko i Ranko Smokvina priredili su 1969. u Malom salonu Moderne galerije Rijeka.

- Bila je to iznimno uspješna izložba. Zbog velikog interesa, nekoliko puta je produljivana - kaže Ranko Smokvina.

Braća su danas umirovljenici, no i dalje su aktivni . Miljenko se zalaže za očuvanje riječke industrijske baštine kroz udrugu Pro Torpedo, održava predavanja, sudjeluje na stručnim simpozijima, a Ranko se bavi biciklizmom i jedriličarstvom. Nedavno je izgradio vlastitu jedrilicu. Obojica imaju po dvoje djece koja, kako kažu, imaju različite interese, no fotografija ih previše ne zanima.

- Problem je što će biti s našom arhivom. Ima tu puno posla, treba sve razvrstati, sistematizirati... Vjerojatno će završiti u nekom muzeju - kaže Miljenko Smokvina.