Igor Grubić, jedan od naših najuspješnijih i najpoznatijih suvremenih umjetnika u svijetu, i u ova pandemijska vremena stalno je na putu. Tako je nedavno bio u Londonu kako bi u Tate Modern vidio kako je izložen jedan od njegovih najpoznatijih radova - East Side Story (2006. - 2008.), koji je odnedavno u stalnom postavu tog muzeja. Baš je 2008. godina bila prekretnička u karijeri ovog samoukog umjetnika koji se na sceni pojavio deset godina ranije doista snažnom umjetničkom gestom - akcijom Crni Peristil (1998.).
Danas su njegovi radovi u desetak svjetskih muzeja i kolekcija, u prosjeku godišnje izlaže više od deset puta, a bio je i hrvatski predstavnik na 58. Venecijanskom bijenalu (2019.) na kojem je izložio svoj rad "Tragovi nestajanja (u tri čina)". I tu se Grubić bavio jednom od svojih opsesivnih tema - tranzicijska stvarnost Hrvatske - nestajanje jednog načina života u vrtlogu kapitalizma. "Taj rad nakon Venecijanskog bijenala stalno putuje, u međuvremenu je izlagan osam puta", kaže Grubić kojem uvijek uspijeva izbalansirati svoj društveni i politički aktivizam s nekom finom poetsko-filozofskom porukom.
Grubić je posebno vješt kada su posrijedi intervencije u javnom prostoru - s malom gestom - kao što je omatanje skulptura crvenim ili crnim maramama - u najboljoj maniri Nove umjetničke prakse. Čini se da se pozicionira kao neki logični nastavljač kultne Grupe šestorice.
Nikako ne treba zaboraviti da je 52-godišnji umjetnik i izuzetan filmaš - "East Side Story" njegov je videouradak u kojem je povezao snimke plesača u javnom prostoru s prizorima nereda na prvim Gay Prideovima u Zagrebu i Beogradu. Posebno mu je uspio rad "Spomenik" - to je 50 minuta posve meditativnih snimaka najpoznatijih spomenika NOB-u na području bivše Jugoslavije. U tom filmu ta brutalistička arhitektura u srazu s obično idiličnom prirodom dobiva jedan posve metafizički karakter.