Nakon gostovanja u Italiji, gdje su ‘Zagrljaji‘ zatvorili festival Le Danzatrici en plein air, hvaljena plesna predstava u kojoj nastupaju Krešimir Mikić, Petra Hrašćanec, Ema Crnić i Livio Badurina 24. srpnja stiže na 23. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat u Istri. Tim povodom porazgovarali smo s koreografkinjom Ksenijom Zec.
Zašto vam je tema zagrljaja važna?
Taktilna sam osoba, volim grliti i volim biti grljena. Tijekom zagrljaja naše tijelo izlučuje oksitocin, poznat i kao hormon ljubavi, koji je važan za osjećaj bliskosti i povezanosti koji se stvaraju u ljubavnim, prijateljskim i obiteljskim vezama. Zagrljaj je za mene simbol najsnažnije bliskosti.
Jeste li u pandemiji shvatili što smo izgubili ograničavanjem kontakata i dodira?
Mislim da smo zagrljaje izgubili prije početka pandemije, jer smo se na neki način pomirili s procesom društvenog otuđenja, te postupnim gubitkom potrebe za tjelesnom komunikacijom. No, možda je pandemija prava prilika da resetiramo svoje stvarne ljudske potrebe.
Što je vama osobno u pandemiji najteže palo?
Posljednjih deset dana života moj suprug je proveo u bolnici bez mene zbog zabrane posjete u bolnicama. To je u našem slučaju značilo prekid komunikacije i zajedničke borbe za njegov oporavak. Jedna od najstrašnijih posljedica lockdowna je to što su tisuće ljudi umrli sami.
Plešu li glumci Krešimir Mikić i Livio Badurina u vašoj predstavi?
Nazvala bih ih izvođačima koji prikazuju različite stupnjeve i tipove intimnosti, razotkrivajući lepezu naših potreba za bliskošću. Zajedno s Emom Crnić i Petrom Hrašćanec, Livio Badurina i Krešimir Mikić ujedno su i suautori predstave jer su prilikom kreiranja izvedbenog materijala legitimirali svoja osobna iskustva i stavove.
Ima li teksta u predstavi?
Nema, u predstavi se progovara isključivo tjelesnim jezikom.
Jeste li izvođače angažirali na audiciji?
Ne. Predstave razvijam za točno određene izvođače, a kako na Akademiji predajem od 1992. poznajem kompletnu scenu i ne treba mi pomoć kasting agenata.
Po čemu je ova predstava jedinstvena?
Počela sam je raditi kad sam bila prestravljena, anksiozna i disfunkcionalna, a ona mi je na neki način pomogla da se ponovno centriram. U radu na njoj sam naučila da o traumama i gubicima treba govoriti, a ne se povlačiti i zatvarati u sebe.
Čemu želite naučiti svoje studente na ADU?
Zajedno sa svojim suradnicima nastojim im prenijeti potrebna znanja i vještine koja im omogućuju istraživački pristup u radu i otvorenost za različite aspekte izvedbe.
Razumiju li nove generacije važnost plesa i scenskog pokreta?
Da, vole rad s tijelom i svjesni su koliko je tjelesna osviještenost važna za svaki tip kazališta i kreiranje uloge. Uz to su svjesni važnosti ulaganja u sebe, jer se od glumaca sve više zahtijeva svestranost i spremnost na rad u različitim kontekstima izvedbene umjetnosti.
Nedostaju li vam zagrljaji pokojnog supruga?
Da, jako. Vremenski odmak ne donosi olakšanje tipa "vrijeme liječi rane“. Ono što liječi rane je želja i snaga da se uključite u život i stvaranje. I svijest da veza s voljenom osobom postoji kroz sve što smo zajedno proživjeli.
