U djetinjstvu su ga zvali Kate Govoruša, jer je stalno izmišljao neke priče i pripovijedao ih, a nakon studija je "progovorio" na kazališnoj sceni - kao dramski autor i redatelj zapaženih predstava. Ivanu Penoviću (31), koji od 2012. radi kao dramaturg na produkcijama HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, HNK-a Varaždin, ZKM-a, Dubrovačkih ljetnih igara i Teatra &TD, te postavlja vlastite tekstove ("Sva lica Kim-Jong Una", "Prijeđanje vublike 148" i "Flex") pripala je čast da režira predstavu "Kozmički žongleri", kojom je jesenas nakon duge obnove otvoreno zagrebačko kazalište Gavella. Ta predstava prema tekstu Kalmana Mesarića iz 1925. samo je djelić onoga što ovaj mladi i ambiciozni redatelj stvara posljednjih godina - među ostalim, s producenticom Romanom Brajšom vodi Kazališnu družinu KUFER. Jer, poput svih slobodnih umjetnika, sam si stvara poslovne mogućnosti, a osmišljavanje projekata i njihovo planiranje zna biti vrlo izazovno.
"Potrebno je raditi - previše. Previše da bi, budimo iskreni, sve bilo na onoj kvaliteti koju želiš dati. Dakle, da bi se živjelo od umjetnosti, potrebno je hiperproducirati. A onda umjetnost prestaje biti umjetnost. Ili barem onakva kakva želiš da bude. Recimo da je potrebno odraditi između četiri i šest projekata godišnje, a ako svaki kazališni projekt traje oko dva mjeseca, u pogonu si cijelu godinu. Odbijanje poslova? To ne ide ako nisi dobro promislio i odvagnuo", govori Penović, koji status slobodnog umjetnika dijeli sa svojom životnom partnericom, plesnom umjetnicom Andrejom Jandrić. Iako taj status znači i veliku životnu neizvjesnost, mladi par smatra nužnim pronaći vremena za dokolicu.
"U dokolici je čovjek svoj. I smisli najbolje ideje. Dokolica je ključna za umjetnički rad, no ipak većinu svog vremena partnerica i ja posvećujemo kćerkici Lidiji. Prije nekoliko dana napunila je šest mjeseci i naučila puzati. Pa u zadnje vrijeme najčešće izgovaram: "Pusti to, fuj to"", otkriva umjetnik, koji je odrastao u Blacama, malom mjestu na ušću Neretve.
"Lubenice, mandarine, lađe i kominski varani, to je bilo moje djetinjstvo. Srednju školu sam završio u Metkoviću. U intervjuima mi je dosad pisalo da sam Splićanin, Dubrovčanin i Zagrepčanin. Rođen sam u Splitu i većina obitelji je iz okolice Splita", kaže Penović, koji je u djetinjstvu imao još jedan nadimak - Likovni. Mama mu je, naime, bila profesorica likovne kulture u školi.
" A ja crtam očajno. Ipak, umjetnosti i inspiracije mi nikad nije nedostajalo. Pisanje mi je uvijek išlo i brzo se to primijetilo, pa sam sudjelovao na poznatoj školskoj smotri literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva Lidrano te sličnim prilikama za umjetničko izražavanje. Tada mi je bilo najzabavnije, jer sam samo izbacivao na papir, a danas valjda previše razmišljam o tome što pišem", govori Ivan Penović, koji je s 18 godina upisao studij dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i uronio u taj predivni svijet kazališta. Možda najveći uspjeh postigao je s predstavom "Katalonac" u Teatru &TD, koja je dobila odlične kritike te je gostovala na nekoliko prestižnih festivala u zemlji i svijetu.
Kazališne institucije, priznaje, klasična su mašinerija: zadani su rasporedi scena, rasporedi zaposlenika, imaju javnu nabavu, veliki marketing... Sve to omogućuje rad na velikim produkcijama, ali umjetnicima baš ne daje veliku slobodu.
"Slobodu imaš na nezavisnoj sceni, ali tu si sam svoj majstor. Uloga kazališta fluktuira između političkog aparata, večernje razonode i muzeja živih slika, a ja volim raditi predstave koje se pretvaraju da su sve to. Ili da nisu ništa. Definiranje društvene uloge nekog umjetničkog djela uglavnom umanjuje njegovu snagu", objašnjava Penović.
A akteri njegove posljednje predstave u Gavelli poznata su lica antičke mitologije - Japet, Prometej, Atlas, Europa, Epitemej, Menoetej i Klimena, koja raspravljaju o sudbini svijeta - o kojoj i on sam pokušava zauzeti stav.
"Pokušavam je upratiti, ali imam dojam da mi ne ide. U svakom slučaju, sudbina svijeta mi se čini prilično ciklična, samo što su to neke nove vrste katastrofa, bolesti i ratova, no kroz sve to nikako da naučimo lekciju", kaže Penović, čiju predstavu u Gavelli hrabro nose Barbara Nola, Natalija Đorđević, Domagoj Janković, Enes Vejzović i drugi.
S obzirom na hektičan raspored između obitelji i posla, Penović ipak mnogo čita, sluša i gleda jer zna da je inspiracija svuda oko njega i da se kultura mora adekvatno konzumirati. Nedavno je čitao kuharicu za bebe i djecu Annabel Karmel, pogledao je "simpatičnu" seriju "Licorice Pizza" Paula Thomasa Andersona te se vratio preslušavanju albuma rock grupe Alice in Chains, koji mu je bio "napet" u srednjoj školi.
A na pitanje koju bi predstavu i s kojim bi je glumcem volio raditi, ističe - ni manje ni više - Arnolda Schwarzeneggera i "Conana". No, dok se to ne dogodi, ima on još dosta posla s našim glumcima i redateljima. Prvi na repertoaru je diptih "Poljski zbor", koji priprema s kolegom Ivanom Planinićem u KunstTeatru na zagrebačkoj Trešnjevci.