Odlazak na ručak ili večeru u restoran Hotela Boškinac nedaleko Novalje na Pagu lako se može pretvoriti u pravi (a nekad i prijeko potreban) bijeg od stvarnosti. Put koji treba prevaliti od Paškog mosta preko cijelog otoka da biste ga pronašli doista je dojmljiv, sa škrtom zemljom i fantastično plavim morem i nebom koji vas prate dok se vozite otokom. Barem je nas tako počastio jedan četvrtak usred radnog tjedna. Odvojak za Boškinac naći ćete na putu prema Staroj Novalji, a kad se spustite s ceste, nemojte zaboraviti usporiti - vaše opuštanje sad može početi.
Iako je konoba tik uz hotel izrazito hvaljena, s tipičnom tradicionalnom ponudom hrane s otoka, mi smo se ipak odlučili za restoran i degustacijski meni pod nazivom “Moj otok” u osam sljedova (158 € po osobi). Zbog dugog puta koji nas je čekao nakon ručka, uparivanje vina smo preskočili, uz iznimku čaše pjenušca Viaz Brut iz 2017. vinarije Boškinac (8 €/1dl). Meni koji smo odabrali, upozorio nas je ljubazni konobar na samom početku, zbog samog kraja sezone jednim je dijelom bio izmijenjen. Također smo saznali da se Boškinac zatvara oko 22. listopada, što znači da imate svega dvadesetak dana da se uputite isprobati ponudu iz ovog teksta. Ako si to možete dopustiti i vremenski i financijski, učinite si tu uslugu.
Drugi razlog zašto se posjet Boškincu lako pretvori u stavljanje pauze na život atraktivna je scenografija koja vas okružuje dok sjedite za stolom. Terasa restorana razvedena je na nekoliko razina, a okruženi ste zelenilom, bugenvilijom i leptirima, gotovo kao da se nalazite u sceni iz nekog Disneyjeva crtića. Ako se po putu već niste opustili, jednom kad sjednete nećete imati izbora. Sama terasa lijepo je uređena i može poslužiti kao dobar primjer takozvanog “tihog luksuza” o kojem su se u posljednje vrijeme raspisali mediji. Od materijala stola i stolica, postava stola koji se neprestano mijenja, pogleda koji se nazire kroz krošnje, suptilne glazbe koja se razabire tek toliko da vam stvori ugodnu atmosferu, ali nimalo ne ulazi u vašu svijest kao naporna, sve je lijepo promišljeno i pomno odabrano, a istovremeno se doima prirodno.
Ručak smo počeli s pozdravom iz kuhinje koji je funkcionirao kao uvid u to što slijedi. Na stol je tako stigla plitica ispunjena kamenčićima na kojoj su bila položena četiri različita zalogaja. Isprobali smo košaricu punjenu kuhanom, soljenom i zapečenom ciklom, kremom od cikle i ukiseljenom ciklom, nastavili lađicom od tijesta punjenom usitnjenom rotkvicom i sipom s malo morske alge pa delikatnim prutićem punjenim svježom skutom i završili lopticom od kadaif rezanaca koja je na sebi nosila komadiće dimljene potrbušine brancina te dodatno posipane prahom koromača. Sve četiri minijature bile su izvrsne, naizmjence nježnih i intenzivnih okusa, tako da je teško bilo izabrati favorita. Ono što su svakako stvorili bilo je uzbuđenje oko onoga što slijedi.
Prvi pravi slijed bio je riblji tartar koji dolazi u dva dijela. Jedan je pečeni ražnjić s prethodno mariniranim mesom brancina koji je paljen brenerom, što komadima daje notu dima, a dodatno je oplemenjen gelom od limuna, posipan čipsom od češnjaka i poslužen uz kremu od sjeckanog badema, kao i uz gusti bisque od škampa. Drugi dio jela prutić je pripremljen od prženih kadaif rezanaca koji su se pojavili i u pozdravima iz kuhinje. Pritom je taj prutić punjen tartarom od delikatnog mesa mariniranog brancina te ukrašen kavijarom. Svaki dio poseban je na svoj način, a prutić od kadaifa, upozorili su nas, dodatno otvara apetit za ono što slijedi. Nisu pogriješili jer iz njega suptilno probija kiselina koja zove na novi zalogaj.
Slijed nazvan “Marinada” uključuje komade obrađenog brancina čvrste teksture posluženog u consommeu od grožđa, uz dodatak boba grožđa, bilja, koromača, rotkvice i algi, a sve je dodatno pokapano uljem od peršina. Consomme je bio sladak, a meso kompaktnije nego očekivano, s ugodnom slanoćom koja je dodatno isticala slatkoću tekućine u kojoj se riba nalazila. Naizgled nespojive namirnice čine ovo jelo zanimljivim i kreativnim, a ostavlja vas u razigranom raspoloženju i u iščekivanju idućeg nestašluka koji stiže iz kuhinje.
Gnud je slijed koji također nudi pomak koji možda ne biste očekivali, iako već lagano zalazimo u jesen i ovo jelo odlično odgovara tom godišnjem dobu. Naime, u duboki tanjur stavljena je kuglica od intenzivne fermentirane skute koju su prethodno uvaljali u brašno i odležali još 24 sata pa potom kuhali dvije do tri minute. Sve je preliveno espumom odnosno pjenom od tikve, a jelo pred vama dovrše ribanjem na buri sušene skute koja dodaje cijelom jelu slanoću. U zalogajima se tako izmjenjuju jaki okusi sira i slatke tikve, a kad naiđete prvi put na grožđicu skrivenu u pjeni koja eksplodira poput male bombe prepune slatkog soka, nećete skidati osmijeh s lica. S obzirom na to da je skuta toliko upečatljiva okusa, slatkoća je lijepo uravnotežuje i nije pretjerana. Grožđice razbacane po dnu tanjura rade sami tako što ih kuhaju u bijelom vinu, a funkcioniraju kao dodatno iznenađenje.
Raviol punjen doista raskošnim raguom od lignje i poslužen u bisqueu od škampa te posipan cvjetićima koromača i kratko na grilu pečenim listovima motara bio je fantastičan. Kad razrežete slojeve tijesta i kušate crveni umak od lignje i dobro obrađenog korjenitog povrća te zalogaj još umočite u ugušćenu juhu odnosno umak od škampa i maslaca, ne možete se oteti dojmu da vas je život počastio. Svaki element ovog jela je bogat, međusobno se jako lijepo slažu, ništa ne iskače kao pretjerano, a sve radi ugodu u tijelu. Izvrstan primjer jela koje može funkcionirati tijekom cijele godine i koje bismo rado jeli kao glavno jelo u većem obimu.
Kontroverzno jelo s jelovnika nazvano “Janjetina i puž” potaknulo je zanimljivu raspravu za stolom. Već u startu konobar nas je upozorio da ovo jelo predstavlja rizik od strane restorana jer, kao što mu naziv kaže, sadrži vinogradarske puževe. Pojasnio je da je kuhinja na poklon dobila nekoliko kilograma puževa ulovljenih na Pagu, koji je u povijesti bio poznat upravo po uzgoju i izvozu puževa. Počašćeni nenadanim darom, koji je bio posljedica intenzivnih kiša koje su nas proljetos iznenadile diljem Hrvatske, te uzevši u obzir dugu tradiciju korištenja puževa u kuhinji, odlučili su ga uključiti u jedno jelo s menija. Komadi očišćenog puža bili su upareni s komadima janjećeg vrata i posluženi u tanjuru u bogatom umaku s koprom i kaparima, okruženi glatkom kremom od ličkog krumpira ugodnog okusa.
Sam nadjev pomalo je skriven tankom ploškom celera dodatno ukrašenom prahom od koromača, kremom od crnog češnjaka i cvjetićima češnjaka. Krema od pirea bila je nježna, gotovo pahuljasta, janjetina se topila u ustima, no komadi puža davali su otpor. Bili su čvrsti i u kombinaciji s idejom da se pritom radi o puževima, izazvali meškoljenje za stolom. Znatiželjan kako nam se svidjelo, konobar zadužen za naš stol pojasnio nam je da ovo jelo mnogi u startu odbiju bez kušanja, a dio gostiju ih traži i da mijenjaju taj sastojak, koji je u startu kompliciran za obradu i čišćenje, tako da se ono više neće pojaviti na jelovniku u novoj sezoni u ovom obliku. Sama priča koja stoji iza puža kao namirnice vrijedna je pozornosti, a s obzirom na to gdje se restoran nalazi (daleko od svega), kakvi gosti dolaze (oni koji idu ciljano i znaju što žele) i što otok ima za ponuditi od namirnica (čak i kad su to puževi), tim u kuhinji svakako ima prostora za igru i kreativnost pa tako i rizike poput ovog. Možda je puž u ovom jelu trebao uzeti drugu formu, no ne možemo poreći da je tanjur bio izrazito atraktivnog izgleda, okusi svih namirnica (izuzev neutralnog puža) bili su bogati i čisti, a puž je pak poslužio kao poticaj za razmišljanje o tome što nam priroda daje u kojem trenutku i kako mi to prihvaćamo.
Riblji slijed koji je funkcionirao kao glavno jelo bio je file gofa umotan u list domaće blitve, poslužen u gustom i bogatom ribljem jusu odnosno umaku uz dodatak kreme od paljene cvjetače. Gof je prvo ispečen na tavici i zaliven temeljcem, dorađen rastopljenim maslacem te zatim umotan u blanširanu blitvu. Gof je sam po sebi konkretniji od većine riba, čvršća mu je tekstura, ne lista se i ne raspada pod pritiskom vilice. Ovaj je komad bio dobro obrađen, ukusan i sočan. Dodatnu dimenziju jelu dala je cvjetača kojoj je paljenje vatrom dalo intenzivan zemljani okus.
Posljednje glavno jelo obavezna je janjetina koju su odlučili obraditi na drugačiji način. Otkostili su potrbušni dio cijelog janjeta i zajedno ga s kožom tri tjedna prešali. Iz toga su izrezivali komade mesa pa ih konfitirali u masnoći koju samo meso pusti tijekom pečenja, a potom dovršili kožicu kako bi bila fina hrskava. Pritom je meso bilo sočno, specifičnog janjećeg okusa, ali opet ne toliko dominantnog da bi vam smetalo, što je mnogima općenito problem kod ove namirnice. Posebnu slatkoću davala je masnoća, a aromatiku janjeći jus. Uz kocku od janjećeg mesa poslužuju i kremu od ljutike, kratko pečene izdanke češnjaka, kao i na grančici nanizane komade janjeće jetre, što je odličan pomak u jelu. Uvrštavanje iznutrica uvijek treba poticati, premda ni one nisu za svakoga. Dodatnu aromatičnost i slatkoću jelu je davala i krema od crnog češnjaka.
Desert je bio apsolutno iznenađenje. Domišljat i neočekivan. Na meniju je bila naznačena samo osnovna namirnica - trešnja, koja se ovdje javlja u više formata. Od blago ukiseljene trešnje, ukiseljene, dehidrirane pa ušećerene trešnje i gela od trešnje pa do nadrobljene dehidrirane trešnje koja je i hrskala i unosila dodatnu notu kiseline, svaka varijanta dala je desertu nešto svoje i drugačije. Sve je pritom bilo prekriveno lijepo pripremljenom pjenom od ovčjeg i kravljeg mlijeka koja je stvarala prekrasan okus u ustima, pjenušav i kremast u isto vrijeme, dok je desertu dala i malo masnoće te slatkoće.
Uputite li se do Boškinca još ove sezone, predlažemo da ostavite mobitele sa strane i uživate doista u svemu, u ambijentu, u okusima otoka, uljudnosti koja vas okružuje. Jer jednom kad odete s otoka, dočekat će vas samo stvarnost.